Zahvaljujući Rudolfu Steineru
Zahvaljujući Rudolfu Steineru
ARVIA MACKAYE EGE·
Objavljeno u Das Goetheanum 22.12.2023.
Pedeset godina nakon događaja, Arvia MacKaye Ege prisjetila se Božićnog zasjedanja 1923. godine kroz nježna, iskrena sjećanja na svoje mlade dane. Sada, pedeset godina kasnije, možemo ponovno proživjeti događaj, kroz njezino sjećanje.
______________________________________________________________________________________
Kad me zamole da ispričam nešto o svojim sjećanjima na Božićno zasjedanje, mogu to učiniti samo iznoseći osobna iskustva nekoga koje je bio tamo kao vrlo mlad. Ta sjećanja su urezana u moje srce kao najdublja iskustva mog života. A iz punine tih dana pokušat ću dati nekoliko slika...
Brdo Dornach u dubokom snijegu. Sjajne, zvjezdane noći. Hladni, blistavi, vedri dani. Ruševine starog Goetheanuma - siva, pougljenjena betonska struktura prizemnog dijela građevine, djelomično zametena nanosima, jadni, nijemi podsjetnik na tragičnu noć prije godinu dana. Iza ruševina i odmah iznad njih na brežuljku, niske drvene barake Schreinerei-a, stolarske radionice. Ovdje su se, u danima prije Božićnog zasjedanja, odvijale intenzivne aktivnosti. Zidovi malog gledališta, smještenog u dijelu ove zgrade, srušeni su s dvije strane kako bi se dvorana otvorila prema susjednim vanjskim radionicama. Na taj se način htjelo postići da brojni ljudi – a neki dolaze i iz udaljenih dijelova svijeta - koji su poslali obavijest da će doći na Zasjedanje, mogu vidjeti ili barem, čuti. Nitko nije očekivao tako veliki broj. Vladala je atmosfera intenzivnog iščekivanja i pripreme. Onda su preko noći ljudi počeli pristizati.
Prvi Goetheanum nakon požara. Izvor: Goetheanum i Rudolf Steiner Arhiv
Na dan 24. prosinca, duge povorke su dolazile penjući se uzbrdo kroz snijeg, pokraj ruševina, krivudavim stazama koje su se strmo uspinjale iz doline. Svi su se okupili pred ovim malim, vremenom izlizanim vratima stolarije. Unutra, gledalište i susjedne radionice postupno su se punile kako su ljudi pritjecali. Usko postavljene stolice ispunile su svaki djelić slobodnog prostora, pa tako i pozornicu. Ljudi su sjedili na gomilama dasaka u pozadini, na radnim stolovima i svemu što su mogli pronaći. Bilo je nemoguće dovoljno zagrijati cijeli povećani prostor na velikoj hladnoći, a pogotovo krajnje dijelove prostorije gdje su ljudi sjedali umotani u teške kapute i deke. Mladi su bili zamoljeni da ustupe svoja mjesta posjetiteljima koji su pristizali, tako da su mnogi od nas stajali uz zidove na začelju ili sjedili na rubovima prozora.
Našavši se u blizini velikog stroja za piljenje građe, nestrpljivo sam se popela na njega i tako našla pomalo nesigurno mjesto na maloj metalnoj ploči. Imala sam sreću da sam s njega mogla gledati preko glava okupljenih ljudi prema malom govorničkom pultu smještenom na drugom kraju gledališta s kojeg je trebao govoriti Rudolf Steiner. Ovo mjesto, koje je bilo prikladno samo za mladog penjača, na sreću sam uspjela zadržati tijekom cijelog Zasjedanja. Osjećaj duboke ozbiljnosti, očekivanja gotovo bez daha i velike svečanosti prožimao je skup. Činilo se da se toliko toga događa u zadnji tren. Zatim je u 10 sati Rudolf Steiner stao na podij. Smireno, dirljivo dostojanstvo njegova krhkog lika, odjevenog u crno, naspram plavih zastora, snaga i uspravno držanje glave, duboka ljubaznost i ozbiljnost njegovih crta - nezaboravna dubina njegova pogleda - ponovno se pojavljuju u sjećanju. Dugo je stajao u tišini, što je bio njegov običaj, prije nego što bi počeo govoriti ispunjen velikim mirom. Tada se začuo njegov duboki glas, s nekoliko jednostavnih, dojmljivih riječi proglasio je Božićno zasjedanje otvorenim te pozdravio sve prisutne.
Govorio je prije svega o posebnom značaju činjenice, koju ne treba zaboraviti, da se Goetheanum i središte Društva nalaze na švicarskom tlu. I toplim je riječima tada zamolio Alberta Steffena, “našeg dragog i poštovanog prijatelja”, da bude prvi govornik. Herr Steffen, švicarski pjesnik, zatim je govorio o "Povijesti i sudbini Goetheanuma", dajući, kao svojevrsni prolog Zasjedanju, sliku vanjske i unutarnje stvarnosti te velike građevine s visokim stupovima, isklesanim kapitelima i arhitravima te prozorima u boji, koji su nedavno nestali u požaru. Zatim je u 11:15 Rudolf Steiner održao uvodni govor za osnivanje Društva u novom obliku, koji je započeo ovim riječima: „Započinjemo naš Božićni susret za osnivanje Antropozofskog društva u novoj formi uz oštri kontrast koji je ovdje prisutan. Morali smo vas pozvati ovamo, dragi moji prijatelji, u hrpu ruševina! Na mnogo načina, ove su ruševine simbol ne samo vanjskih aspekata našeg rada i nastojanja u svijetu, već su simptomatične za današnje svjetske prilike u cjelini. ” (Koliko su ove riječi nakon pedeset godina još uvijek aktualne!)
Arvia MacKaye Ege, oko 1925. Photo: Doris Ulmann,
Izvor: Hood Museum of Art, Dartmouthm, USA.
“Vi sjedite ovdje,” rekao je, “u ovoj privremenoj drvenoj konstrukciji koju smo morali povećati preko noći; u ovoj jadnoj kući, ovom užasno oskudnom domu, usred ruševina. Mnogi od vas moraju gorko trpjeti hladnoću. Ali što više možemo pronaći svoj put do raspoloženja i spoznaje da je sav ovaj vanjski svijet koji nas okružuje Maya – iluzija – to ćemo više moći razviti to snažno, aktivno raspoloženje koje će nam biti potrebno u nadolazećim danima. … Čovječanstvu se otvorilo otkrivenje duha. Ne iz bilo kakvog zemaljskog, proizvoljnog djelovanja, već iz prihvaćanja poziva koji je zvučao iz duhovnih svjetova ... potekao je impuls za Antropozofski pokret. Ovaj Antropozofski pokret nije zemaljska služba. To je u svojoj ukupnosti, do svake pojedinosti, Božanska služba. I naći ćemo pravo nutarnje raspoloženje da joj pristupimo, ako je promatramo u punom opsegu i cjelini kao božansku službu. Kao takvog, uzmimo ga u svoja srca na početku ovog Božićnog zasjedanja. Zapišimo duboko u svoja srca da ovaj Antropozofski pokret nastoji ujediniti dušu svakoga tko mu se posveti s iskonskim izvorima svega što je bitno ljudsko u duhovnom svijetu; da želi voditi ljudsko biće do tog konačnog — i za njega, u sadašnjoj fazi ljudske evolucije na zemlji — zadovoljavajućeg prosvjetljenja, koje se može izraziti riječima: 'Da, to sam ja kao ljudsko biće, kao duhom određeno ljudsko biće na zemlji, kao Bogom određeno ljudsko biće u svemiru '.”
Nakon ovih riječi Rudolf Steiner je nastavio iznoseći načela novog Društva i imenujući članove Vorstanda. Tko su bile te ličnosti? Pokušat ću ih ukratko okarakterizirati, kako ih se sjećam u to vrijeme. Rudolf Steiner, taj jedinstveni čovjek koji je preuzimajući predsjedništvo Društva kao njegov utemeljitelj, nesebično preuzeo na sebe njegovu buduću sudbinu zajedno sa sudbinom njegovih članova. Albert Steffen, impozantne glave i ramena, orlovskog nosa, neobično bistrih, smirenih očiju i osjetljivih usta,, kojeg je Rudolf Steiner opisao kao suosnivača Društva – onog koji je bio antropozof prije nego što se rodio - "izniman pjesnik, čiju prisutnost u našoj sredini moramo smatrati najvećom srećom”. Guenther Wachsmuth, oštrouman, oprezan znanstvenik, tada tek u svojim ranim tridesetima, izuzetno spretan, energičan, organizator - plavokos, gibak, poput mladog Hermesa. Frau Marie Steiner, ova prekrasna, nesvakidašnja i dramatična ličnost oko koje je vladala čarolija misterija, i bez čijeg bi dara i golemog truda bio nezamisliv razvoj umjetničkog rada i rani razvoj Društva. Frau Dr. Ita Wegman, prilično visoka, aktivna, topla i donekle jednostavnog izgleda, žena neobično izražajnih i privlačnih očiju - predana liječnica – oko koje, dok je koračala, kao da je lebdjela herojska atmosfera. Frl. Dr. Vreede, mala kompaktna osoba koju bi čovjek odmah mogao zamisliti - kako je sam Rudolf Steiner rekao - kako križa svako 't' i stavlja točku na svako 'i' koje je ikada napisala. Danas se pitamo što je Rudolf Steiner pripremao za budućnost odabirom ovih individualnosti za osnivačko Predsjedništvo (Vorstand); kako smo s njima povezani i utkani u veliku dramu Društva? Jer postajemo sve dublje svjesni da je ovo Društvo velika Misterijska drama našeg modernog doba - Goetheanum Misterijsko središte novih kršćanskih misterija.
Nakon ovog početnog okupljanja i onih koja su se ponavljala svakog jutra, popodne su tijekom cijelog Zasjedanja bile izvedbe ili nezaboravnih Božićnih igrokaza ili euritmije, a navečer predavanja Rudolfa Steinera o Svjetskoj povijesti u svjetlu antropozofije, niz predavanja usko povezanih sa situacijom u Društvu. Svaki je dan bio ispunjen duhovnim sadržajem i životom koji su strujali iz večernjih predavanja. Gotovo da nije bilo trenutka u devet dana Zasjedanja koji nije bio ispunjen.
Potom je sljedećeg dana, na Božićno jutro u 10 sati, Rudolf Steiner položio Kamen Temeljac Općeg antropozofskog društva. Kao što je deset godina ranije položio kamen temeljac za zgradu Goetheanuma u zemlju, sada je položio kamen temeljac novog Društva u srca njegovih članova.
Nikada ga nisam vidjela onakvog kakav se tada pojavio. Oči su mu blistale, bio je moćan i veličanstven, kao da se povećao- intenzitet i aktivnost, u kombinaciji s kozmičkom smirenošću, oduzimali su dah i nagovještavali ono što dolazi. On je otvorio ovaj događaj s tri snažna, oštra, odmjerena udarca čekićem o govornicu, poput onih u Hramu u Misterijskim dramama. Činilo se kao da se prostorija puni nevidljivim gledateljima. Kada je prvi put izgovorio riječi Izreke Kamena temeljca “Ljudska dušo […]”, bilo je kao da se u ovoj maloj stolarskoj radionici obraća ne samo cijeloj zemlji, već i samim nebesima – kao da je postao sunce, izlijevao je svjetlost, njegov glas poput zlata, mihaelska vatra prožimala je njegove riječi. Tog Božićnog jutra nešto se izlilo do te mjere iz sfere probuđene svijesti da se to može usporediti samo s duhovnim rođenjem.
Arvia MacKaye Ege u starijoj dobi;
Izvor: Arvia MacKaye Ege / A Pioneer for American Anthroposophy
S mog mjestu u pozadini, srce mi je tako udaralo kad sam shvatila da se događa nešto toliko daleko izvan mog razumijevanja da mi se činilo da će puknuti. Tada je nešto u meni popustilo i prihvatila sam sve što je uslijedilo poput velike poplave, znajući da ću tek u kasnijim inkarnacijama doći do pravog razumijevanja onoga što se ovdje zapravo događa. Danas nam ponovno odzvanjaju njegove riječi. Iz ovog trojstva: od Duha na Visinama, Kristove snage koja nas okružuje i stvaralačke Očeve djelatnosti koja izvire iz dubina, mi ćemo oblikovati dvanaesterokutni Kamen Temeljac u našoj duši i porinuti ga duboko u naše duše. To jutro je Rudolf Steiner položio dodekaedarski Kamen Temeljac u srca svih antropozofa. Iz onoga što se dogodilo bilo je jasno da je izvršavao Misterijski čin. Mogli smo osjetiti da je ovaj čin, iako se dogodio ovdje na Zemlji, izvršen na najvišoj duhovnoj razini i kao takav bio je čin koji ne može nestati. On je tu i uvijek nas čeka. I budući da se dogodio na ovoj razini, može se beskonačno množiti i postati stvarnost u srcima svakoga od nas. Stoga mu i danas možemo pristupati kao arhetipskom sjemenu posijanom u čovječanstvo – sjemenu slobodne duhovne zajednice ljudskih bića.
Nakon ovog Božićnog događaja, svako jutro tijekom Zasjedanja, Rudolf Steiner otvarao je sastanke riječima Božićne mantre [Izrijeka Kamena temeljca], baveći se njezinim različitim ritmovima. Dobro se sjećam kako je svaki dan ispisivao stihove na crnu ploču postavljenu za tu svrhu, da ih svi prepisuju. Sklad i ljepota njegova pisanja uvijek su mi se činili poput zvjezdanog pisma - teklo je s takvom gracioznošću, snagom i ravnotežom.
A sada bih pokušala opisati završnu sliku na kraju Zasjedanja. Nakon svega što se dogodilo - nevjerojatnog dana, ispunjenog raspoloženjem najviše svetkovine i ozbiljnosti, izvršenog djela – bi li itko, da li bi mogao itko, reći nešto zauzvrat? A onda se pojavio jedan lik, Herr Werbeck, i napravio ono što nam se činilo nemoguće, jer naravno nitko tome nije bio dorastao. Zahvalio je Rudolfu Steineru. Bio je glasnogovornik svih srca, svih onih koji su bili tamo. I, oh, kako smo bili zahvalni što je netko imao hrabrosti to učiniti! A onda je uslijedila slika koja se duboko u meni utisnula kao nešto što treba brižno čuvati i rijetko dodirivati, jer je kao prozor u duboku tajnu. Kad je Herr Werbeck završio s govorom, krhka, ali veličanstvena figura Rudolfa Steinera sagnula se - i poljubila ga. A onda, nakon dugog trenutka, s jedva dokučivom skromnošću i, u isto vrijeme, nježnošću, skrenuo je zahvalu sa sebe, usmjerivši pogled svih preko ruševina na vječni Duh Goetheanuma, u čije je ime govorio i u čije je ime sada primio ovu zahvalu. Ova je slika za mene poput Misterijske slike kroz koju nam je dopušteno naslutiti veliko žrtveno djelo u povijesti čovječanstva.
Za kraj, sjećam se sljedećih riječi koje je Rudolf Steiner izgovorio tijekom završnog predavanja, prije nego što je završio onim bezvremenskim stihovima Božićne mantre [Izrijeka Kamena temeljca], a koje sada ponovno snažno naviru u mom sjećanju:
“Kroz sve što se ovdje dogodilo, shvatit ćemo u svojim srcima, dok prolazimo ovim ruševinama, da će u budućnosti niknuti duhovni plamen kao istinski duhovni život iz ponovno podignutog Goetheanuma za blagoslov čovječanstva, koji će niknuti kroz našu revnost i kroz našu predanost. Što smo više ispunjeni hrabrošću, moji dragi prijatelji, dok napuštamo ovo okupljanje – hrabrošću za provođenje svih antropozofskih aktivnosti – to ćemo bolje razumjeti nadom ispunjen duh koji je ovih dana prožeo ove susrete.” Glas koji poziva na hrabrost i kroz hrabrost na buđenje - tako zvuči za sve antropozofe u životu današnjice.
_______________________________________
Ovo je izvadak iz “The Experience of the Christmas Foundation Meeting, 1923”, u Journal for Anthroposophy (U.S.A.), jesen 1974.
Arvia MacKaye Ege
Arvia MacKaye Ege (1902.-1989.), kao vrlo mlada žena bila je među rijetkim američkim antropozofima koji su živjeli u Dornachu dok je Rudolf Steiner bio živ. Cijeli svoj život posvetila je produhovljavanju svijeta kroz antropozofsku duhovnu znanost - u vlastitoj umjetnosti, a posebno u svom pionirskom radu kroz praktične umjetnosti u Waldorfskom obrazovanju. Bila je suosnivač Hawthorne Valley "Farm School" i Adonis Pressa.
https://dasgoetheanum.com/en/thanking-rudolf-steiner/
S engleskog preveo: Viktor Siništaj