Umijeće liječenja – pomicanje granica

Kako je nastala medicinska knjiga?

M.P. Van Deventer

Ita Wegman imala je sposobnost Rudolfu Steineru postavljati bitna pitanja. Tako je u kolovozu 1923., u ljetnoj školi u Penmaenmawru, upitala: „Ne bismo li mogli ustanoviti misterijsku medicinu?“ Rudolf Steiner je odgovorio: „Vrlo je bitno to što ti to pitanje postavljaš.“ Obećao je da će početi čim se vrati u Dornach, pa je ujesen 1923., zajedno s njom, započeo pisanje medicinske knjige.

Kako su oni zajedno radili? Kad bi nekoliko suvremenih znanstvenika danas zajedno objavilo knjigu, svaki bi napisao svoje vlastito poglavlje. To, međutim, nije bio način rada Rudolfa Steinera.

Godine 1934. imao sam priliku pitati Itu Wegman kako se taj zajednički rad doista odvijao. Opisala je sljedeće: Rudolf Steiner razgovarao je s njom o rezultatima svojih istraživanja. Ona je poslije trebala ujediniti dušu s tim rezultatima, uklopiti ih u vlastite misli te ih napisati svojim riječima. Njezino je pisanje tada postala osnova za daljnji rad na poglavlju. Kako se takva suradnja može shvatiti kao prvi korak prema obnovi misterija?

Prisjetimo se prvo što Rudolf Steiner govori u četvrtome predavanju Svijesti iniciranoga o zajedničkome radu učitelja i učenika u Efeškim misterijima. Moglo se dogoditi da učenik i učitelj u sumrak šeću kroz krasnu šumu koja okružuje hram, a učitelj bi poučavao učenika o Kore-Perzefoni – dok uranja, kao oči u fizičko i etersko tijelo, u sferu Plutona. Tada bi tijekom spavanja student mogao doživjeti namjere Plutona i Perzefone, dok je učitelj doživljavao nešto podudarno, što je više vezano uz formativne aspekte. Kad bi se ujutro sreli, učitelj bi mogao objasniti u razgovoru o biljci ili stablu kako su nastali oblici lišća ili debla koji su oblikovani odozgo prema dolje. Učenik bi, vjerojatno, govorio o tajnama klorofla, o biljnim sokovima koji se šire odozdo prema gore. Tako je postojala čudesna razmjena, koja se uzajamno nadopunjavala.

„Evo zašto je u starim vremenima učenik učio od učitelja, učitelj od učenika. Jer jednom su vrstom otkrića dominirali duhovni aspekti, a drugom duševni. Razgovor koji se kretao između ovih dvaju polova sakupio je zajednici iz ljudskog doživljavanja najviše uvide.“

U tim je vremenima to bila istraživačka metoda. Danas je to Saturnov put, koji Rudolf Steiner opisuje
u posljednjim trima predavanjima istoga ciklusa.

Ovaj istraživački put prvo usmjerava pogled na iste objekte koje proučava i konvencionalna medicinska znanost: naime na ljudske organe. No ne zbog bavljenja anatomijom u uobičajenu smislu, već više zbog razvijanja „duhovne anatomije“. Istraživač prvo stvara sebi jasnu sliku ljudskoga organa da bi se poslije uzdigao do imaginativnoga shvaćanja toga organa i tako dočarao – kako to Rudolf Steiner iznosi – Saturnovu sferu u imaginativnu sliku. Time se dosiže općenita duhovna struktura organa. Daljnjim se uživljavanjem u tu duhovnu strukturu dočarava sfera Jupitera i tada se objavljuje kako je organ zemaljska slika božanskoga duhovnog bića. Ovako izrasta uzvišena, divovska slika čovjeka, koja okružuje svemir.

Ali ova su opažanja prolazna: izrastaju i brzo nestaju. Da bi se zadržala, neophodna je kooperativna aktivnost nekoliko ljudi. Rudolf Steiner se koristio ovom formulacijom: da bi se zadržale, potrebne su snage „koje izrastaju iz zajedničke težnje koju ljudi dijele. “Moraju se zadržati „snagama koje ljudi nose u sebi iz prijašnjeg života na Zemlji…“ O Saturnovu je putu općenito rekao da je to put „na kojem mora izrasti svjesnost da on nalazi svoju podršku, svoju snagu u razvitku ljudskih karmičkih snaga, ne toliko da se prihvate sjećanja, već da se zadrže tako da se mogu opisati.“

Naime, tada sfera Marsa ulazi u Saturnovu i Jupiterovu sferu. „Od tada nadalje stvari počinju govoriti, očitovati se putem inspiracije. I tada se vraća na Sunce s inspiriranom svijesti.“

U kontekstu ovih komentara Rudolf Steiner ističe nekoliko puta kako medicinsku knjigu piše zajedno s Itom Wegman.

U ovoj kratkoj skici Saturnova puta možemo naći pozadinu kooperativnog rada na medicinskoj knjizi, kako je ranije opisano.

Što je izraslo u Efezu iz prosvijetljene snolike svijesti, mora danas biti istraživano dnevnom sviješću koja je proširena imaginacijom i inspiracijom.

U isto vrijeme vidimo koje su dalekosežne posljedice izrasle iz pitanja o novim misterijima: po prvi se put može proputovati Saturnov put, a ostvarena je knjiga koja će – prema Rudolfu Steineru – jednoga dana omogućiti osnovu za medicinsku znanost.

Nova misterijska knjiga

Iz II. poglavlja knjige Medicina i misteriji Waltera Holzapfela (Mercury Press, 1994.)

Posljednja knjiga Rudolfa Steinera, pod naslovom Temelj za pomicanje granica umijeća liječenja prema duhovno-znanstvenim spoznajama, jedina je u kojoj je on koautor. Određene karmičke konstelacije omogućile su da radi s dr. Itom Wegman. Uistinu, Rudolf Steiner prije je surađivao i s drugim važnim liječnicima. Njegovo je očekivanje bilo da će brojne indikacije što ih je dao biti doprinos medicinskim publikacijama. Mislio je da se to neće dogoditi u slučaju s Itom Wegman, koja nije bila osoba od riječi, već od djela. Kako bilo, bio je u mogućnosti s njom pisati knjigu. Što se više bavimo tom knjigom, sve više shvaćamo da je to jedinstvena publikacija: ona ne omogućuje samo informiranje, nego i specifčan trening.

Knjiga koja objavljuje nove mogućnosti za stjecanje medicinskoga znanja nosi profesionalnu oznaku. Također, zauzima posebno mjesto unutar čitavoga životnog djela Rudolfa Steinera jer, unatoč činjenici da je u razgovorima, tečajevima i predavanjima dao brojne indikacije za mnoge profesije, uključujući medicinu – knjigu je napisao samo za liječnike.

U svakom slučaju, bila je predviđena za javnost. Dostupna je svakomu. Ipak, čitatelji će uskoro primijetiti da, unatoč jasnom i rafniranom stilu, kontinuirano nailaze na zakučaste odlomke. Ono što susreću, u stvari je prvi aspekt obučavanja za medicinski rad, dnevna praksa iz koje nam se uvijek nove zagonetke postavljaju na put, pitanja koja ne možemo odmah riješiti. A, hvatajući se ukoštac s problemima, liječnik raste.

Po načinu na koji je knjiga pisana možemo reći da joj namjera nije bila podučavati i davati upute, već, prije svega, pružiti sredstvo za uvježbavanje medicinskih sposobnosti.

Ove misli Rudolfa Steinera, kojima je otpočetka bila namjera da se izdaju kao knjiga, poprilično su drukčije prirode od brojnih predavanja i tečajeva koje je održao, a koji su obično bilježeni i potom tiskani. Riječi kojima se služio u svojim govorima dijelom su oblikovane toga trenutka, od strane unutarnje potrebe publike, dok su njegove pisane riječi bile pod utjecajem antropozofje kao takve. To objašnjava činjenicu da ova knjiga sadržava više no što riječi same inicijalno mogu izraziti.

Rudolf Steiner je išao i tako daleko da je rekao kako, po njegovom nije bilo prave potrebe da drži predavanja jer tko je čitao njegove knjige dovoljno pomno, mogao je i sam iznijeti ideje koje je on razvio u svojim govorima.

Ovo njegovo stajalište znači da ne bismo trebali samo usvojiti ideje koje pročitamo, već također raditi na njima tako da može proizići nešto što ranije nije postojalo. Dakako, to od čitatelja mnogo iziskuje. U svakom slučaju, način kojim je knjiga pisana omogućuje ovakav pristup.

Ovaj tanki svezak medicinskih prikaza sadržava više od mnogih preglednika. Prvi je dojam da daje samo nekoliko prikaza slučajeva, osobito u području metaboličkih smetnja. Potom otkrivamo da, zapravo, svako poglavlje, ponekad i samo jedna rečenica, otvara prozor koji nam omogućuje opažanje medicinske
stvarnosti.

Fokusirajmo se na nekoliko takvih jezgrovitih rečenica i poslušajmo tu karakterističnu kvalitetu.

„Od najvećega je značenja znati da su uobičajene misaone snage čovjeka profnjene oblikujuće snage i snage rasta.“ (prvo poglavlje)

„Tamo gdje duh u čovjeka treba biti djelatan, tvar mora uzmaknuti od svoje aktivnosti.“ (prvo poglavlje)

„Čovjekova cjelokupna organizacija nije u sebi zatvoren sustav zbivanja koja zahvaćaju jedno u drugo.“ (sedmo poglavlje)

„Gdje je šećer, tu je Ja-organizacija…“ (osmo poglavlje)

„Na djelovanju počiva biće organizma, ne na njegovim tvarima.“ (osamnaesto poglavlje)

Kakve su ovo rečenice! U svojoj jezgrovitosti one izražavaju koncentriranu misao, koja se može proširiti u sveobuhvatne preglede.

Rudolf Steiner isticao je da njegovo djelo, objavljeno tek nakon njegove smrti, znači početak suvremene posvećene medicine. Godinama koje su mu prethodile davao je medicinske upute i detaljne ezoterne instrukcije liječnicima. Zašto je onda govorio da je početak poslije? Ono što je mislio, jest da bi medicina sama mogla postati put posvećenja. Kao i ostale njegove temeljne knjige, ova također sadržava opis kognitivnoga pristupa koji vodi preko stadija imaginacije i inspiracije do intuicije. U drugim djelima ovaj je opis običavao biti prema kraju pisanja, a autor objašnjava zašto je to tako. Ovdje se to, međutim, događa u prvome poglavlju. Temelj za pomicanje granica umijeća liječenja prema duhovno-znanstvenim spoznajama počinje gdje ostale knjige završavaju. Normalni organski slijed bio bi opisati prvo kognitivni put pa proces prolaska kroz njega te, naposljetku, zadobivanje individualnih unutrašnjih iskustava. Međutim, bolesti kao što su one opisane u toj knjizi, fzičke su slike duhovnih stanja. Svojim kontaktima s bolestima liječnici su postavljeni u središte duhovnih aktivnosti. Oni općenito ne shvaćaju ovu činjenicu. Jednom kada toga postanu svjesni, medicina, međutim, može postati njihov put prema posvećenju.

Ova knjiga može pomoći u takvu nastojanju jer je prizemljena, a u isto vrijeme ispunjena misterijima. Ezoterne je prirode, ne stoga što je rezervirana za nekolicinu, već stoga što objavljuje svoje duboke sadržaje samo onima koji se intenzivno trude. Stoga ujedinjuje kompletnu otvorenost s onim što je djelotvorno ezoterno.

Rudolf Steiner je u osobi Ite Wegman susreo nekoga obdarenog najvećim razumijevanjem suvremene posvećene medicine. Bez nje ova knjiga ne bi bila nastala. Klinički institut, koji je ustanovila i koji sada nosi njezino ime, omogućio je praktičnu osnovu za ono na što je upućivala. Jednom kad se čitatelji udube u ideje koje su sadržane u knjizi, mogu ući u dijalog s dvoje autora, u kojem se praktički i znanstveni problemi mogu uvijek ponovno formulirati.

U naše vrijeme mnogi ljudi naglašavaju činjenicu da je medicinsko znanje prolazne vrijednosti i ima poluživot od samo deset godina. Međutim, ako se novi rezultati medicinskoga istraživanja uvijek povezuju sa strukturom Temelja za pomicanje granica umijeća liječenja prema duhovno-znanstvenim spoznajama, liječnici mogu prenijeti sadašnje znanje u buduća stoljeća.

Rad Rudolfa Steinera i Ite Wegman jest novi misterijski tekst u nekoliko aspekata. Koncentriran je na probleme čije rješavanje pomaže liječnicima izoštriti njihovo razumijevanje; sadržava jezgrovite rečenice koje bacaju svjetlo na golema područja medicine; strukturiranost pojedinih poglavlja dopušta drevnim misterijskim procesima da steknu novi život; omogućuje liječnicima da dožive i shvate duhovno značenje onoga što nauče iz svojih kontakata s pacijentima i, na kraju, ali ne manje važno, otvara im vrata da s dvoje autora uđu u dijalog.

Iz “Fundamentals of Therapy”
Mercury Press, Spring Valley, New York 1999.
Prijevod s engleskog: Dinko Raffanelli, dr. med.

• Slijedeće >