Čežnja Židova za Palestinom, 1897.

Čežnja Židova za Palestinom

 

Rudolf Steiner

 

Magazin für Literatur 1897., 66. Jg., Nr. 38

 

Nemalo pametnih ljudi smatrat će suvišnom svaku riječ koja se izriče o izdvojenom sastanku koji se prije nekoliko dana održao u Baselu pod nazivom „Zionisten-Kongress“. Da se zajedno nalazi jedan broj Židova kojima je dosadio život u Europi kako bi propagirali ideju uspostave jednog novog palestinskog carstva i iseljenja Židova u ovu novu „obećanu zemlju“, čini se ovim pametnima kao luda predodžba jedne bolesne pobuđene fantazije. Pri tom sudu oni se umiruju. Oni više ne govore o stvari. Ali ja vjerujem da su ovi pametni sa svojim sudom [za]ostali oko deset godina iza svog vremena. A deset godina u našem vremenu, u kojem događaji teku tako naglo, jedna je mala vječnost. Prije deset godina moglo se s izvjesnim pravom smatrati nekog Židova poluludim, kojem bi na pamet pala ideja da svoje sunarodnjake premjesti u Palestinu. Danas ih se samo smije smatrati preosjetljivima i taštima; u narednih deset godina stvari bi mogle biti još drugačije. Pri gospodi Herzl i Nordau, današnjim vođama pokreta Cionista, vjerujem da opažam više taštinu nego rasplamtjelu osjetljivost spram antisemitskog strujanja. Banalne fraze, koje je Herzl iznio u svojoj brošuri „Judenstaat“ (M. Breitensteins Buchhandlung, Leipzig und Wien 1896), i hvalisave riječi s kojima je Nordau, žudljiv za senzacijama, u Baselu usrećio svoje slušače, nisu proizašle iz najdublje izrovanih dubina duša. Ali zato proizlaze iz razboritih glava koje znaju što djeluje najsnažnije na one Židove koji imaju osjetljivo srce i visoko razvijeni smisao za samopoštovanje. Ovi potonji članovi židovskog naroda, kako mi se čini, [oni su koji] čine sljedbeništvo gospode Herzl i Nordau. A broj tih članova zaista nije malen.

Kakva korist, ako se to često naglašava, da se Židovi koji tako osjećaju nalaze u jednoj teškoj zabludi? Oni odvraćaju svoj pogled od velikih napredaka koje je emancipacija Židova u posljednjim desetljećima bila postigla, i vide samo da su oni na toliko i toliko položaja isključeni, za toliko i toliko prava uskraćeni; a osim toga čuju da ih se od strane antisemita vrijeđa na najgori način. Ovi to čine jer im njihova oboljela ćud zamagljuje razum. Oni nisu u stanju uvidjeti nemoć antisemitizma; vide samo njegove opasnosti i njegove rastuće izgrede. Ako im netko kaže: pogledajte koliko su bezizgledne makinacije mrzitelja Židova, kako svi njihovi pothvati završavaju u blamaži, oni ga gledaju sumnjičavo. Njihovo uho ima samo onaj tko im poput Theodora Herzla kaže:

„U stanovništvima svakim danom, svakim satom raste antisemitizam, i mora dalje rasti, jer uzroci i dalje stoje i ne mogu biti uklonjeni... Naša dobrobit čini se da sadrži nešto nadražujuće, jer se svijet stoljećima uobičajio u nama vidjeti najprezrenije među bijednicima. Pritom se iz neukosti i uskogrudnosti ne primjećuje da naša dobrobit kao Židova slabi, i da se naše osobitosti gase. Samo pritisak nas stješnjuje ponovno na staro porijeklo, samo mržnja naše okoline čini nas ponovno strancima. Tako smo i ostajemo, htjeli mi to ili ne, jedna historijska grupa raspoznatljive supripadnosti. Mi smo jedan narod – neprijatelj nas time čini bez našeg htijenja, kao što je to uvijek bilo u povijesti.“

I oni kod kojih danas takve rečenice nalaze najsnažniji odjek, bili još prije sasvim kratkog vremena strastveno spremni napustiti vlastitu narodnost u onu zapadnjačkih loza. Antisemitizam nije zbiljski uzrok ove židovske preosjetljivosti, nego pogrešna slika koju sebi gradi prenadražena fantazija o pokretu neprijatelja Židova. Tko ima posla s Židovima, taj zna koliko duboko kod onih najboljih od tog naroda leži sklonost da sebi stvore jednu takvu pogrešnu sliku. Nepovjerenje spram ne-Židova duboko se dokopalo njihovih duša. Oni slute i kod onih ljudi, kod kojih ne mogu opaziti nikakav trag svjesnog antisemitizma, u temelju duše jednu nesvjesnu, instinktivnu, skrivenu mržnju prema Židovima. Ja ubrajam u najljepše plodove, koje ljudska sklonost može istjerati [da izrastu], kada između jednog Židova i jednog ne-Židova u oba navedena smjera iščezne svaki trag sumnjičavosti (Argwohn). Jednu takvu sklonost nazvao bih već jednom pobjedom nad čovječjom naravi.

Nije isključeno da u kraćem vremenu takve sklonosti uopće postanu nemoguće. Može doći vrijeme u kojem je osobama židovske pripadnosti osjećajna sfera tako nadražena, da svako razumijevanje s ne-Židovima postane nemogućim. A u takozvanom židovskom pitanju radi se o povlačenju intimnih niti od Židova k ne-Židovima, o nastanku osjećajnih sklonosti, o tisuću neizrecivih stvari, a ne o razboritim spravljanjima i programima. Bilo bi najbolje kad bi se o toj stvari govorilo što je manje moguće. Samo na obostrana djelovanja individua treba polagati vrijednost. Svejedno je je li netko Židov ili German: ako ga nalazim pristalim (nett), sviđa mi se; ako mi je odvratan (ekelhaft), izbjegavam ga. To je tako jednostavno, da se čovjek čini glupim čim to izgovori. Ali koliko je tek glup potrebno biti, ako se tvrdi suprotno!

Ja antisemite držim bezopasnim ljudima. Najbolji među njima su poput djece. Oni hoće imati nešto čemu će moći pripisati krivnju za neko zlo zbog kojeg pate. Kad nekom djetetu padne tanjur, tada traži bilo koga ili bilo što na što se udarilo, kako bi kriva bila nezgoda. U sebi samome ono ne traži uzrok, krivnju. Tako čine i antisemiti. Mnogim ljudima ide teško. Oni traže nešto što nosi krivicu. Odnosi su već sa sobom donijeli to, da mnogi danas ovo Nešto vide u židovstvu.

Mnogo zlobniji od antisemita su vođe bez srca Europom izmorenih Židova, gospoda Herzl i Nordau. Oni iz jedne neugodne djetinjarije prave svjetsko-historijsko strujanje; oni isporučuju jednu bezopasnu plamčicu (Geplänkel) za strahovitu topovsku vatru. Oni su zavodnici, iskušavatelji svog naroda. Oni žrtvuju sporazumijevanje, koje bi svi razboriti morali željeti, svojoj taštini, koja – žeđa za programima, jer – gdje nedostaju djela, u pravo vrijeme postavlja se program.

Po sebi antisemitizam je tako bezopasan, a tako opasan postat će ako ga Židovi budu vidjeli u onom svjetlu u kojem ga Herzl i Nordau prikazuju. A ova gospoda, oni se razumiju u jezik iskušavatelja:

„U hramovima se moli za uspjeh djela. Ali i u crkvama! Radi se o rješavanju jednog starog pritiska pod kojim svi trpe. Ali najprije mora postati jasnim u glavama. Misao mora letjeti do posljednjih najbjednijih gnijezda gdje žive naši ljudi. Oni će se probuditi iz svojeg `sjedenja na jajima` (Brüten). Jer u sav naš život ulazi jedan novi sadržaj. Svatko treba misliti samo za sebe sama, i veza će već biti silnija. I koja slava čeka nesebične borce za stvar! Zato ja vjerujem da će rod čudesnih Židova izrasti iz zemlje. Makabejci će ponovno ustati.“

Tako [piše] gospodin Theodor Herzl u svom spisu „Der Judenstaat“.

Bojim se da će doći vrijeme kad Židovi nama ne-Židovima neće vjerovati o onome što im govorimo o antisemitizmu, i odatle će u svemu poslušati svoje židovske zavodnike. I poput tolikih zaluđenika, osjećajni Židovi će prazne fraze zih zavodnika presaditi u govor svojih srca. Oni zavedeni će patiti; ali zavodnici će trijumfirati zbog uspjeha koje je osvojila njihova taština.

U Baselu se u osnovi odlučivalo o pitanju: što treba učiniti kako bi se rješenje židovskog pitanja učinilo toliko nemogućim, koliko je to samo moguće. Ja ne mogu odlučiti vjeruju li gospoda Herzl i Nordau zbilja u to da palestinsko carstvo može biti uspostavljeno. Uzimam hipotetski iz poštivanja njihove inteligencije da oni u to ne vjeruju. Ako sam s tom pretpostavkom u pravu, tada se ovim vođama mora prigovoriti da oni na put raspravljanja između Židova i ne-Židova polažu više prepreka nego antisemitska bješnjenja.

Cionistički pokret je neprijatelj židovstva. Židovi bi učinili najbolje, kad bi raspoznavali ljude koji im utvarama premazuju oči (Gespenster vormalen).

s njemačkog preveo

Kristijan G.

srpanj, 2014.