Dreyfus-pisma

Dreyfus–pisma

Rudolf Steiner

Prvi put objavljeno u : Magazin für Literatur, 67 godište, br. 41, 15 Okt 1898

(GA 31, str. 277-281)

Ljudi s jednim jasnim pogledom na zbivanja života odavno su prije morali biti uvjereni o potpunoj nevinosti nesretnog udesnika na Đavoljem otoku. Ako se kod takvih ljudi jasnom pogledu pridruži još i osjećaj gnušanja spram bezprimjernog službeništva pravu i entuzijazma za pravednost, tada se njihov gnjev mora istovariti u tako snažnim optužbama, kakve su Zola, Björnson i drugi podigli.

Shvatljivo je da u Francuskoj ima ljudi koji se u toj stvari bune protiv slobodne vladavine prava. Jer tko su ti ljudi? Takvi, koji se boje otkrivanja pravog činjeničnog stanja, jer su u okolnosti odigrali jednu ulogu, na kojoj im nijedan pristojan čovjek ne bi zavidio. Takvi, koji iz partijskih interesa moraju tvrditi da su uvjereni u Dreyfusovu krivnju, jer oni tu izmišljenu laž trebaju kao partijsku parolu. I takvi, koji su preglupi ili prekukavični da se osvrnu na istinite odnose.

I u Njemačkoj imamo ljude koji se neprijateljski suprotstavljaju zastupanju mučenog kapetana. Oni se proizvoljno igraju državnika i govore: ne smijemo se miješati u okolnosti Francuza. Pritom prijete s utvarom njemačko-francuskog rata. Doduše, nitko nije iznio dokaz da bi jedno rasvjetljavanje stvari zavijene u maglu laži, partijsku strast i političku korupciju, i najmanje moglo doprinijeti jednom takvom ratu. Ali na mase snažno djeluje jedno takvo „prijetenje utvarom“; i to golica vlastitu taštinu, kad se tvrdi: ja imam državnički uvid i govorim s jednog višeg političkog gledišta o jadnim naivnim janjcima, koji se puštaju očarati nerazumnom ljudskom sućuti, da zastupaju jednog čovjeka, kojeg oni – jer je on dakako Francuz – uopće ne poznaju.

Protivnici jednog oduševljenošću za pravo i slobodu prizvanog zastupanja mučenika nepravde, zaluđenosti i korupcije mogli bi uvijek imati nekakvih motiva; jedno vrijedi za sve njih: oni nemaju ni najmanju psihološku prosudbu. Takvu prosudbu ima onaj koji prema cijelom biću jednog čovjeka može odlučiti, je li ovaj radnju koja mu se pripisuje uopće sposoban izvršiti, ili nije. Svi ljudi s psihološkom prosudbom mogli su iz držanja kapetana Dreyfusa, tijekom i nakon njegova suđenja, s pouzdanošću reći: Taj čovjek mora biti nevin.

U posljednjim tjednima je k razlozima, koje su ti ljudi s psihološkim pogledom imali, došao još jedan. Objavljena su pisma, koja je Dreyfus pisao svojoj rođakinji od prosinca 1894. do ožujka 1898. Ona su psihološki dokument prvog reda. Želio bih naznačiti osjećaje, bez suzdržanosti, koji su se provlačili mojom dušom kad sam čitao ta pisma. Dreyfus je jedna osoba sa svojstvima koja ja mrzim. Nesimpatičan mi je koliko mi nesimpatičnim neki čovjek samo može biti. On je rođeni šovinist. Svojoj rođakinji piše: „Sjećaš li se, kako sam ti pričao, kad sam prije deset godina u listopadu boravio u Mühlhausenu, da sam prisustvovao jednom njemačkom muzičkom komadu slavljenja godišnjice Sedanske bitke. Moja bol tada je bila tako velika, da sam jecao od bijesa, da sam od mržnje rasparao svoj pokrivač na krevetu i zakleo se da ću sve svoje snage, čitavu svoju inteligenciju posvetiti službi mojoj očevini protiv neprijatelja, koji je na takav način nanio bol Elzašanima.“ Dreyfus je jedna zadrta (verbohrte) vojnička narav. Pozivi gnjeva, koje on iz svog udesa u izbjeglištvu šalje svojoj rođakinji, svi oni nose malodušni karakter. Nikakva lavlja narav ne propinje se protiv bezmjerne nepravednosti, nego mali patriot i društveni čovjek, koji bi sebe sama ubio, kad se ne bi osjećao zabrinutim za život, sve dok se ponovno ne vrati njegovo „dostojanstvo“ („Ehre“) i dobro ime njegove djece. Ja ne zastupam meni simpatičnu ili veliku osobnost, nego govorim protiv nogama pregaženog prava osobnosti, protiv u blato bačene slobode.

Čitav duševni život mučenika sabran je u nekoliko predodžbi. Velik broj pisama donose samo jedan bolni krik u nebrojenim promjenama: „Moje srce krvari, krvari još, živi samo u nadi će mi se jednog dana vratiti gajtani (odlikovanja) koje sam stekao na plemenit način i koje nikad nisam uprljao.“ Koliko je malo toga osim navedenoga mučenik imao reći svojoj junačkoj ženi! Poput „fiks ideje“ govorenja jednog besmisla, ta misao provlači se svim pismima tog udesnika. I njegovo stanje mora biti slično ludilu. Njegov nutarnji život posve je utrnuo na tu jednu jedinu misao. Za svakog psihologa bez daljnjega je jasno da je taj duševni život dospio do one točke, koja bi ga morala učiniti izdajnikom vlastite krivice, kad bi takve bilo. Ovaj do fiks ideja dotjerali čovjek i danas bi priznao, kad bi imao što priznati.

Ali Dreyfusove fiks ideje su takve koje daju jedan vjerodostojan dokaz njegove nevinosti. Nitko, tko psihologijskim pogledom čita ova pisma, ne može ni najmanje vjerovati u krivnju tog čovjeka. Ta pisma trebala bi biti čitana kao monumentalnim riječima iskazano svjedočanstvo, da u Republici Francuskoj pravo osobe, sloboda, mogu biti zgaženi, da čovjek može biti bez prava u jednoj državi koja svoje postojanje podupire na takozvanom pravu slobode.

Kad bi bilo sudaca, kad bi u današnjim državnim odnosima moglo biti takovih koji ne donose sudove prema slovu zakona koji spram činjenica izgledaju poput rugla, bila bi potrebna samo ova pisma kako bi se Dreyfusa vratilo iz njegova progonstva, kako bi ga se odriješilo sve krivnje i osiguralo mu ono što on zahtijeva, za što je on još sposoban. Ali suci ne mogu biti psiholozi. Za njih je snažniji dokaz od onoga što pisma isporučuju kao nevinost, okolnost ima li igdje nekih višeznačnih paragrafa, koji se mogu sitničavo izložiti na milost ili nemilost osuđenika.

s njemačkog preveo:

Kristijan G.,

3. 2. 2015.