Goetheova ispravnost u prirodnoj znanosti

Goetheova ispravnost u prirodnoj znanosti

- jedno spašavanje –

Njemački časopis, 1884., br. 4463 – večernje izdanje

Rudolf Steiner

6. lipnja,1884. (GA 30)

„Goethe je u duhovnom životu Njemačke djelovao kao što bi neka snažna prirodna pojava djelovala u onom fizičkom.“

„U usporedbi smijemo reći da bi Goethe na duhovnu atmosferu Njemačke djelovao poput nekog telurgijskog događaja, koji bi našu klimatsku toplinu povisio za nekoliko stupnjeva. S time bi se dogodilo da bi nastupila neka druga vegetacija, neki drugi način poljodjelstva i time jedna nova osnova naše cjelokupne egzistencije.“

„Goethe je stvorio naš jezik i književnost.“

Ove rečenice Hermana Grimma (vidi njegova „Goethe-predavanja“) izražavaju ono što u odnosu na Goethea sa svakim danom sve više postaje uvjerenje obrazovanog svijeta. Goethe je otisnuo našoj epohi njen pečat. Ono što nju razlikuje od ostalih epoha u duhovnom razvoju čovječanstva daleko najvećim dijelom svodi se na Goethea.

U ovoj slici punoj predanog poštovanja prema velikom geniju još uvijek vidimo jednu tamnu točku, koja s ostalom svjetlošću istog stoji u remetivoj disharmoniji. Ona se tiče Goetheovih prirodoznanstvenih spisa.

Vjerojatno se i ovdje – izuzev fizikalnog dijela učenja o bojama, koji još danas vrijedi kao golema zabluda – odvratilo od apsolutnog odbijanja. Danas se uvelike smatra da Goetheovo promatranje prirode počiva na idejama koje također vladaju modernom prirodnom znanošću. Usporedi li se priznavanje te usmjerenosti Goetheova duha s onom koju mu se priznaje u drugim područjima, nalazi se da ono počiva na sasvim drugoj osnovi. Naša poezija, naš estetski svjetonazor, naš stil, postali su ono što oni danas jesu, po Goetheu. On je tvorac jedne potpuno nove struje vremena; no njegova znanstvena usmjerenost vidi se samo kao proročanstvo jedne nove epohe, posljednja je čak bila stvorena putem druge.

Razlog ove činjenice traži se u tome da su Goetheu nedostajali principi, koji su moderno promatranje prirode doveli do znanstvenog dokaza. Kako su njemu ti principi nedostajali, njegova djela ostala su bez utjecaja na obličje nove znanosti. Ona bi danas bila to što jest i da Goethe nikad nije k njoj okretao svoju djelatnost. Ono što je u drugim područjima duhovnog života osnov priznavanja, stvaranje jedne nove ere, na području znanosti Goetheu se ne priznaje.

Zajedno pod ovim pretpostavkama nestaje vrijednost Goetheove znanstvene djelatnosti u jedno potpuno Ništa. Jer, to se zacijelo ipak mora priznati, da neki znanstveni nazor nema ni najmanju vrijednost ako mu nedostaju principi na kojima bi on mogao počivati kao na nekoj čvrstoj podlozi. On onda nije ništa drugo nego nizanje proizvoljnih prihvaćanja, a dokazivanje njihova važenja (Macht) mora ostati neriješeno. Ako Goetheovim prirodoznanstvenim pogledima nedostaju principi, onda su oni neodrživi, koliko god u njima ležalo još mnogo toga budućega. Znanost se ne nadovezuje na slučajne pogotke, nego na načela.

Prije nego se ovo prihvati, pokušajmo se udubiti u pitanje: Kako je moguć u sebi nesavršen znanstveni pogled Goetheov pri harmonijskom zajedničkom djelovanju svih njegovih duhovnih snaga, kojeg se danas svuda ipak uviđa kao preduvjet njegova poslanja? Ovo pitanje zapravo još nikad nije bilo postavljeno sa svom oštrinom, a još manje se bilo pokušalo na njega odgovoriti. Tko ga podrobno razmatra, dospijeva do jednog gledišta o Goetheovom prirodoznanstvenom nazoru, koji je vrlo različit od onog koji općenito danas vrijedi. U tom kontekstu možda se smije ukazati na tek objavljeno izdanje Goetheovih prirodoznanstvenih spisa1 u Spemannovoj „Deutsche National-Literatur“, u kojem se Goethea pokušalo objasniti iz njega samog i ukazati na njegovu ispravnost. Profesor K. J. Schröer je u predgovoru tom izdanju ukazao na značaj jednog takvog preokreta u shvaćanju Goetheovih znanstvenih radova za spoznaju i vrednovanje Goetheove naravi (Wesen). Ovdje se mogu izraziti samo ukratko o glavnoj točki tog gledišta.

Tko od znanosti ne traži dalje od toga da ona dobavlja što je više moguće vjerniju fotografiju zbilje, taj uopće ne može biti načisto s Goetheovom znanstvenom metodom. Potrebno je samo razmisliti, da neposredno dana zbilja sadrži momente koji ne udovoljavaju zahtjevima jedne suvisle suovisnosti stvari. Ovi momenti ne daju se svesti na principe, oni izviru iz slučajnosti sadržane u zbilji. To je i razlog zašto zbilja tako malo zadovoljava naš duh, zašto idealne prirode tako često s njom dospijevaju u konflikt. Goethe je osjećao nezadovoljstvo ovim konfliktom više nego itko drugi. On vrlo često govori o „podloj“ slučajnosti, koja razara ono što se iz jednog bitstva razvija s unutrašnjom nužnošću. Potpuno razotkriti zbilju slučajnosti i osloboditi u njenom temelju položenu umnu jezgru, njegovo je umjetničko, ali i njegovo znanstveno poslanje. „Zbiljski život često gubi svoj sjaj, tako da ga se ponekad mora osvježiti bezbojnim lakom fikcije“ („Dichtung und Wahrheit“, II, 9. knjiga) kaže Goethe, i time nagoviješta svoje poetsko poslanje.2 Pritom on ni u pjesništvu nikad ne izlazi preko onog čovjeku datog, tako da je Merck njemu mogao reći: „Tvoje stremljenje, tvoje neotklonjivo usmjerenje daje zbilji jedan poetski lik; drugi hoće ozbiljiti ono takozvano poetičko, imaginativno, i to poput tupog alata ne daje ništa“ („Dichtung und Wahrheit“, IV, 18. knjiga). Goetheu ništa nije udaljenije od proizvoljnog stvaranja praznih utvara koje nisu ukorijenjene u zbilji. On traži jedino duhu osvojivu jezgru ove zbilje, njeno unutrašnje bitstvo, koje mi moramo pretpostaviti onda kad nam zbilja treba biti razjašnjena.

Obuhvaćanju ovog bitstva pripada produktivnost duha. To je ovdje još nužnije nego što je promatranje slučajnosti pojedinačnih slučajeva. Zakoni pripadaju zbilji ali ih mi ne možemo iz nje izlučiti, već ih moramo stvoriti pomoću iskustva. Svim pionirima na području uže znanosti bila je zajednička ova stvaralačka moć duha. Pojave kretanja klatna i pada bile su pojmljive tek kad je Galilei napravio zakone tih pojava. Kao što je Galilei utemeljio mehaniku po njenim zakonima, tako je Goethe utemeljio znanost onog organskog. To je njegov pravi odnos prema znanosti. Goetheova organika je podjednako refleks pojava organskog svijeta, kao što je teorijska mehanika refleks mehaničkih prirodnih pojava. Organska znanost može u beskraj otkrivati nove činjenice, čak proširivati svoju znanstvenu podlogu; prekretnicu, na kojoj se ona od njene neznanstvene metode uzdigla do znanstvene, ima se tražiti kod Goethea.

Ovaj duh je onaj koji vlada i fizikalnim poglavljem kojemu su Goetheova stremljenja bila okrenuta: Učenje o bojama (Die Farbenlehre). Samo s te strane je moguće približiti se tom znamenitom djelu. Borba protiv Newtona bila je samo u početku glavna stvar za Goethea, bila je samo ishodište, a ne cilj njegovih optičkih radova. Cilj nije bio drugi nego bogatstvo raznovrsnosti svijeta boja svesti na jednu sistematičnu cjelinu, tako da nam iz te cjeline svaki fenomen boje postane jednako razumljiv kao bilo koja sveza prostornih veličina iz sistema matematike. Stoljeća preživjela, dobro raščlanjena, sebe samu noseća zgrada matematike Goetheu je pri izgradnji Učenja o bojama stajala pred očima kao ideal. Ako se previdi ovaj visoki cilj i spor s Newtonom pomakne u prvi plan, iz toga unaprijed proizlaze samo nesporazumi. Jer tada stvar dobiva izgled, kao da se Goethe borio protiv jedne od činjenica koju je Newton pronašao, tijekom čega njegovo nastojanje ipak ništa drugo nije imalo pred očima od jedne sebi samoj nerazumljive metode, jednog hipotetičkog objašnjenja za ispravljanje jedne činjenice. Da tako promatrana opreka o kojoj se govori dobiva jedno sasvim drugo značenje od onog koje joj se uobičajeno pridaje, bilo je ponovno prepoznato od strane oštroumnih mislioca poput Joh. Müllera, Karla Rosenkranza. Newtonove tvrdnje zapravo na sebi nose karakter onog aforističkog. One se protežu samo preko jednog dijela Učenja o  bojama, onog o nastajanju boja lomom svjetlosti. One se takoreći same modificiraju, ako ih se pripoji u sistem koji se bavi totalitetom pojava boja. Ono što je ovdje teško uvidjeti zapravo je samo to, da ne stoje tvrdnja protiv tvrdnje, već jedna cjelina protiv jednog pojedinačnog poglavlja. Cjelina se u harmoniju ne dovodi pukim mehaničkim spajanjem njenih dijelova, nego i dijelovi bivaju određeni kroz narav cjeline.

Tko se približi Goetheovom promatranju prirode, nalazi da je ono, sa svim ostalim granama njegova stvaranja, iz jednog izvora. Može se reći: pri njegovoj duhovnoj nastrojenosti jedino je takvo promatranje bilo moguće, i obrnuto: njegovo poetsko poslanje pretpostavljalo je jedno takvo promatranje prirode kakvo je on imao. Principi Goetheovog promatranja prirode leže ondje gdje leže osnove njegove umjetnosti.

Samo onaj tko ne prepoznaje ove suovisnosti može Goetheov nauk prirode nazvati besprincipijelnim. Ali on3 ima svoj ključ za razumijevanje u Goetheovoj naravi i nosi jamstvo svoje istine u sebi samome. Ne po kasnije pronađenim zakonima, nego po snazi koja leži u njemu samome mora mu uspjeti zadovoljiti znanstvenu potrebu čovječanstva. Hoće li tome jednom zbilja biti tako i hoće li mu biti priušteno na razvoj čovjekova duha izvršiti jedan plodonosni utjecaj kao što je to dosad bio slučaj, prepušteno je naravno budućnosti.

1 „Goethes naturwissenschaftliche Schriften“, izdao Rudolf Steiner, s predgovorom K. J. Schröer.

2 K. J. Schröer: Ausgabe von Goethes Dramen, Band I, Spemanns „Deutsche National-Literatur“. 

3 Nauk prirode (op. prev.).

 

 

s njemačkog preveo

Kristijan G. (siječanj, 2014.)