O smislu života - dva predavanja (GA 155)

O SMISLU ŽIVOTA

PRVO PREDAVANJE, Kopenhagen, 23. svibnja1912.

Pitanje o smislu postojanja.

Nastajanje i nestajanje u prirodi i u čovjekovom životu.

Hebrejska legenda o stvaranju svijeta.

Budino učenje o patnji.

Zemlja kao tijelo duhovnih bića i povezanost čovjeka s njegovom zemaljskom okolinom.

Orijentalni svjetonazor temelji se na individualnosti koja prolazi mnoge inkarnacije, na bodisatvama; zapadna kultura izgrađuje se na osobnosti.

Priključenje individualnog osobnom pomoću duhovne znanosti.

Ilija, Ivan Krstitelj i Rafael: u njima živi ista individualnosti kao navjestitelj Krist-impulsa.

Rafaelove slike.

Utjecaj prerano umrlog oca na Rafaelov umjetnički razvoj.

Ponovo utjelovljenje Rafaela u Novalisu.

DRUGO PREDVANJE Kopenhagen, 24. svibnja 1912.

Nastanak i nestanak bezbrojnih životnih klica koje razvojem ne dosegnu stupanj zrelosti.  

Područje neizmjernih mogućnosti čovjekovih viđenja i pronalaženje slika koje uistinu izražavaju duhovnu stvarnost samo-uzdizanjem do inspiracije.

Kako se vizionarski svijet mora povezati sa svijetom izvana da razvoj životinjskog i biljnog svijeta može napredovati.

Čovjek kao suakter u svjetskom procesu.

Božanska svijest.

Progresivna zemaljska kultura i Krist-impuls.

Ljudska duša kao mjesto gdje se trebaju postići božanski ciljevi.

^{O SMISLU ŽIVOTA}

              PRVO PREDAVANJE

         Kopenhagen, 23. svibnja 1912.              

U ova dva večernja predavanja[1] govorio bih vam sa stanovišta okultnog istraživanja o jednom čestom i osobitom pitanju koje si čovjek postavlja, o pitanju „što je smisao života?“. Hoćemo li se našim razmatranjima za ove dvije večeri približiti onome što se može reći o smislu života, morat ćemo danas učiniti tek neku vrstu podloge, temelja na kojem ćemo takoreći izgraditi zdanje spoznaje koja će nam, iako ukratko i kao na skici, ipak moći pružiti odgovor na postavljeno pitanje.

Kada čovjek ponajprije za svoju osjetilnu spoznaju i za svoj svakodnevni život pusti da njime prolazi ono što ga okružuje, što može promatrati, i kada zatim skrene pogled na vlastiti život, ne pojavljuju mu se mnoga pitanja, već najviše samo jedno, teško, tjeskobno, zagonetno pitanje. Čovjek tada vidi nastajanje i nestajanje bića vanjske prirode. Svake godine može promatrati kako mu Zemlja u proljeće pozvana snagama Sunca i kozmosa daruje bića biljaka koja se zelene i bujaju i tijekom ljeta donose svoje plodove. Prema jeseni vidi čovjek kako ta bića opet nestaju. Istina, poneka ostaju cijelu godinu, katkada niz godina kao, primjerice, drveća. No, i za njih čovjek znade da, iako ih nadživi, ona ipak umiru, nestaju, propadaju u ono što u velikoj prirodi sačinjava područje beživotnog. Dobro znade da posvuda, sve do najvećih činjenica prirodnog zbivanja, vlada nastajanje i nestajanje, pa čak i za kontinente koji danas sačinjavaju tlo na kojem se razvijaju kulture, znamo da i ti kontinenti u izvjesnom dobu nisu bili tu. Oni su se tek tijekom vremena uzdigli i mi točno znamo da će se i oni urušiti.  

Tako oko nas vidimo nastajanje i nestajanje. To nastajanje i nestajanje možemo promatrati kod biljnog i mineralnog carstva, a također, i kod životinjskog. Što je smisao svega toga? Oko nas uvijek nešto nastaje i uvijek nešto nestaje. Pa, što je smisao nastajanja i nestajanja? Kada gledamo u naš vlastiti ljudski život i vidimo kako smo živjeli godinama i desetljećima, tada i u našem životu zapažamo nastajanje i nestajanje. Kada se sjetimo ranog doba mladosti: ono je nestalo i ostalo nam je samo kao uspomena. To što je ostalo, potiče nas na nelagodno životno pitanje. Kada nešto učinimo, pitamo se: „Što je od toga postalo, što je nastalo time što smo ovo ili ono učinili?“ Najvažnije jeste da smo pritom nešto napredovali, da smo postali pametniji. Ponajčešće jest, međutim, tako da tek onda kada neku stvar učinimo, znamo kako smo trebali učiniti. Znamo da smo mogli bolje učiniti tek onda kada više nemamo mogućnost bolje učiniti, tako u naš život učlanjujemo pogreške koje činimo. No, upravo našim pogreškama, našim zabludama, sakupljamo naša najdalekosežnija, najznačajnija iskustva.

Pojavljuje nam se pitanje, ali kao da nam ono što možemo obuhvatiti osjetilima i shvatiti razumom ne može dati odgovor na njega. Mi se ljudi danas nalazimo u takvom položaju da nam ono što nas okružuje nameće zagonetno pitanje: „Što je smisao cijelog postojanja?“ A poglavito još i pitanje: „Zašto smo mi ljudi tako postavljeni u to postojanje?“ Dakle, to nam se pitanje postavlja u prvom redu.    

Jedna iznimno interesantna legenda iz starohebrejskog doba govori nam da je u tom dobu postojala neka svijest o tome da se to tjeskobno pitanje o smislu života, osobito o smislu čovjekova života, ne postavlja samo čovjeku nego i posve drugim bićima. Ta je legenda izvanredno poučna i glasi: Kada su Elohimi odlučili stvoriti čovjeka na svoju sliku i priliku, upitaše svoje takozvane anđeoske sluge – oni su duhovna bića niža od Elohima: „Zašto treba ljude stvoriti na sliku i priliku Božju?“ Tada je Jahve, nastavlja legenda, okupio životinje i biljke koje su mogle izniknuti već u doba dok čovjek još nije postojao u svojem zemaljskom obliku, okupio je i anđele, anđele-sluge, a zvali su se tako jer su neposredno služili Jahvi. On im je pokazao životinje i biljke i zapitao ih je kako se te životinje i biljke zovu. Anđeli[2] nisu znali imena životinja ni imena biljaka. Tada bi stvoren čovjek takav kakav je bio prije svojega prvog grijeha. I opet je Jahve okupio sve anđele, životinje i biljke i pred anđelima pitaše čovjeka za imena svih životinja koje su pred njegovim očima prolazile, i gle, čovjek je mogao odgovoriti. Ova životinja ima ovo ime, svakoj životinji njeno ime, ova biljka ima ovo ime, za svaku biljku njeno ime. I tada Jahve zapita čovjeka: „Koje je tvoje vlastito ime?“ Čovjek odgovori: „Ja se zapravo moram zvati Adam“.  

Adam je u vezi s Adamah i znači iz Zemljinog blata, Zemljino biće; tako se mora prevesti Adam. „A kako se ja sam trebam zvati?“ zapita Jahve čovjeka. „Ti se trebaš zvati Adonai, ti si gospodar svih zemaljskih stvorenja“, odgovori čovjek i anđeli tada naslutiše smisao ljudskog života na Zemlji.

Religijska predaja i izričaji često prikazuju najvažnije životne zagonetke vrlo jednostavno, ali one su usprkos tome teške, jer tek moramo otkriti što se krije iza te jednostavnosti. Uspije li nam to, otkrivaju nam se velike mudrosti, otkriva nam se duboko znanje. Tako će biti isto s ovom legendom koju stavljamo pred sebe, jer će nam oba predavanja dati svojevrsan odgovor na pitanja koja nalazimo u ovoj legendi.  

               Znadete da je određena vjerska struja u grandioznoj formi postavila pitanje o vrijednosti i smislu života tako da ga je u veličanstvenom obliku stavila u usta svog vlastitog utemeljitelja. Predaja o Budi govori da je nakon izlaska iz palače u kojoj je bio rođen, suočen s događajima iz života o kojima on unutar palače, u inkarnaciji uzetoj u obzir, još nije imao poima, bio duboko potresen i ustanovio je: „Život je patnja i kao što znamo to se razdjeljuje u četiri člana: rođenje je patnja, bolest je patnja, starost je patnja, smrt je patnja. Njima se još pridodaje: biti sjedinjen s onima koje ne ljubimo patnja je, biti rastavljen od onih koje ljubimo, patnja je, ne postići ono za čim težimo patnja je.“ – Time uviđamo da smisao života unutar te religijske zajednice možemo obuhvatiti riječima: život koji je patnja dobiva smisao tek kada se savladava, kada se prevladava patnja.

U osnovi su sve religije, pa i filozofije i svjetonazori, pokušaj da se odgovori na pitanje o smislu života. Nećemo na filozofsko-apstraktan način prići tom pitanju, nego ćemo si prvo u okultnoj formi predočiti neke pojave života, životne činjenice. Pokušat ćemo se dublje zagledati u te činjenice da bismo vidjeli je li jedno pomno, okultno promatranje života donosi odgovor na pitanje o smislu života.  

Nastavit ćemo promatranje dokučivo osjetilima, o kojem je već bila riječ, o nastajanju i nestajanju u prirodi tijekom godine, o životu, o nastajanju i nestajanju biljnog svijeta. Čovjek vidi kako u proljeće niču biljke iz zemlje. To što iz zemlje niče i buja budi njegovu radost, budi veselje. On opaža da je cijelo njegovo postojanje u vezi s biljnim svijetom, jer bez njega čovjek ne bi mogao postojati. Tako on osjeća kako sve ono što približavanjem ljeta niče iz zemlje, suovisi s njegovim vlastitim životom. U jesen osjeća da ono što mu u izvjesnom smislu pripada, opet nestaje.

Čovjeku je blisko da ono što vidi kako nastaje i nestaje usporedi sa svojim životom. Za vanjsko, posve osjetilno i razumsko promatranje, također je blisko da proljetno nicanje i rast biljaka iz zemlje usporedi, primjerice, s buđenjem čovjeka ujutro, a umiranje i nestajanje biljaka u jesen da usporedi sa svojim usnivanjem uvečer. No, takova bi usporedba bila posve izvanjska. Njoj bi nedostajala stvarna zbivanja u koja možemo prodrijeti već pomoću najelementarnijih istina okultizma. Što se zbiva kada navečer zaspimo? Znamo da u postelji ostavljamo fizičko i etersko tijelo. Astralnim tijelom i ja izlazimo iz fizičkog i eterskog tijela. Tada, u noći između usnivanja i buđenja, svojim smo astralnim tijelom i Ja u duhovnom svijetu. Iz tog duhovnog svijeta donosimo si potrebne snage. Ali ne samo u našem astralnom tijelu i našem ja, nego se za vrijeme noćnog spavanja kada u krevetu ležimo odvojeni od astralnog tijela i Ja, i u našem eterskom i u fizičkom tijelu odvija određena obnova, regeneracija.

               Kada iz ja i astralnog tijela usmjerimo vidoviti pogled na etersko i fizičko tijelo, vidimo što je razoreno tijekom dnevnog života, vidimo kako ono što se izražava umorom postoji kao nešto što je razoreno, i kako se tijekom noći opet obnavlja. Zapravo, kada sagledamo cijeli svjesni dnevni život, u njegovoj vezi s ljudskom sviješću i u odnosu s eterskim i fizičkim tijelom, pokazuje nam se kao neka vrsta razaračkog procesa za fizičko i etersko tijelo. Tako uvijek nešto razaramo, a činjenica da razaramo izražava se u umoru. Razoreno se potom noću obnavlja.

Pogledamo li što se zbiva ako se s astralnim tijelom i ja izdignemo iz eterskog i fizičkog tijela, oni nam se pojavljuju kao kada bismo za sobom ostavili opustošeno polje. No, u trenutku kada smo izašli iz eterskog i fizičkog tijela, pomalo počinje njihovo obnavljanje. Kao da snage koje pripadaju fizičkom i eterskom tijelu počinju cvjetati i bujati, kao da se na opustošenom tlu podiže jedna cijela vegetacija. Što dalje odmiče noć, što duže traje spavanje, tim više buja i niče u eterskom tijelu. Čim se više primiče jutro, čim više ulazimo astralnim tijelom u etersko i fizičko tijelo, tim više počinje etersko tijelo venuti, na neki se način sušiti.  

Ukratko, kada Ja i astralno tijelo navečer kod usnivanja gledaju iz duhovnog svijeta na etersko i fizičko tijelo, onda vide istu pojavu onako kako je vidimo vani u velikom svijetu kada u proljeće biljke bujaju i niču. Poradi toga uspoređujemo li usnivanje i početak stanja spavanja u noći s prirodom u stvarnosti, moramo ih usporediti s proljećem u prirodi, a vrijeme buđenja, vrijeme ponovnog uživljavanja ja i astralnog tijela u fizičko i etersko tijelo, moramo usporediti s onim što je jesen u vanjskoj prirodi. Uspoređujemo li na taj način, uspoređujemo ispravno, ali ne ako uspoređujemo na obrnut način. Ako uspoređujemo obrnuto, onda uspoređujemo izvanjski. U nama proljeće odgovara usnivanju, a jesen buđenju.  

Kako okultnom promatraču – koji uistinu može vidjeti duhovni svijet – izgleda vanjska priroda koja se mijenja tijekom godine, kada usmjeri pogled na nju? Ono što se takovom okultnom pogledu pruža uči da ne smijemo uspoređivati izvanjski, nego da usporedimo unutarnje. Okultno razmatranje pokazuje, uči nas, da jednako onako kako je s fizičkim i eterskim tijelom povezano astralno tijelo i Ja, tako je sa Zemljom povezano ono što nazivamo duhovno Zemlje. Zemlja je kao jedno tijelo, tijelo koje se daleko proteže. Kada bismo je promatrali samo u odnosu na njeno fizičko, to bi bilo kao kada bismo čovjeka promatrali samo u odnosu na njegovo fizičko. Cjelovito promatramo Zemlju kada je promatramo kao tijelo duhovnih bića na isti način kao što i kod čovjeka promatramo duh koji pripada tijelu. Razlika, međutim, postoji. Čovjek je jedinstveno biće koje vlada svojim fizičkim i eterskim tijelom. Jedinstvenom duševno-duhovnom odgovara i ono što je čovjekovo fizičko i etersko tijelo. No, mnoga duhovna bića primjerena su ponajprije tijelu Zemlje. Što je, dakle, kod čovjeka jednota u odnosu na duševno-duhovno, kod Zemlje je mnoštvo. To je najbliža razlika.

Prihvatimo li ovu razliku, sve ostalo postaje u izvjesnom smislu slično. Okultnom se pogledu u proljeće pokazuje da u istoj mjeri u kojoj biljke niču iz zemlje i isklijaju zelene, duhovna bića koja nazivamo duhovima Zemlje, ostavljaju zemlju. Razlika je, međutim, da oni ne odlaze apsolutno kao kod čovjeka, nego se na neki način premještaju u Zemlji, odlaze na drugu stranu Zemlje. Kada je na jednoj polovici Zemljine kugle ljeto, na drugoj je zima. Kada je na sjevernoj polutki ljeto, ono što je Zemljino duhovno-duševno kreće se sa sjeverne polutke na južnu. Za okultni pogled ništa se ne mijenja. Na dijelu zemlje na kojem ljudi proživljavaju proljeće okultnim pogledom vidi se da duhovi Zemlje odlaze. Vidi se kako se oni uzdižu i izlaze u prostrani svemir. Njime se ne vidi da prelaze, nego da odlaze, jednako onako kako se vidi kada čovjek zaspi kako njegovo ja i astralno tijelo odlaze; tako vidioc vidi kako duhovi Zemlje odlaze od onoga s čime su bili spojeni. Za vrijeme zime dok je zemlja bila pokrivena ledom i snijegom, moći su bile povezane sa Zemljom. Obratan je slučaj u jesen. U to doba okultan pogled zapaža duhove Zemlje koji se opet vraćaju, vidi da se opet povezuju sa zemljom. I doista tada nastaje za Zemlju nešto slično kao kod čovjeka: jedna vrsta samosvijesti. Za vrijeme ljeta duhovni dio Zemlje ne zna ništa o tome što se oko njega u svemiru zbiva. No, zimi duh Zemlje zna što se oko njega u svemiru zbiva kao što i čovjek kada se probudi zna i vidi što se oko njega zbiva. Analogija vrijedi potpuno, samo je moramo obrnuto učiniti nego što to vanjska svijest čini.  

Hoćemo li, međutim, to cjelovito promatrati, tada ne smijemo samo reći: „Kada u proljeće iz zemlje niču i klijaju biljke, duhovi Zemlje odlaze“, jer u stvarnosti nicanjem i klijanjem biljaka izlaze druga, moćnija duhovna bića kao iz podzemlja, iz dubine Zemlje, iz nutrine Zemlje. Stoga su stare mitologije imale pravo kada su razlikovale gornje i donje Bogove. Samo, ako je čovjek govorio o bogovima koji u proljeće odlaze, a u jesen se vraćaju, govorio je o gornjim bogovima. Bilo je moćnijih bogova, starijih bogova. Grci su ih ubrajali u htonske bogove[3]. Oni izlaze kad u ljeto sve buja i cvijeta i ponovno se spuštaju u dubinu, u zimi kada se iskonski duhovi Zemlje spajaju s tijelom Zemlje.  

To su činjenice. No, htio bih upravo ovdje primijetiti da je izvjesna misao koja je uzeta iz istraživanja prirode i okultnog istraživanja prirode od silnog značaja za ljudski život. Ona pokazuje da je pri promatranju pojedinog čovjeka zapravo pred nama kao neka slika samog velikog bića Zemlje. A što vidimo kada pogledamo biljke koje počinju nicati i bujati? Vidimo isto ono što čini čovjek kada za vrijeme spavanja živi u sebi. Jasno vidimo da to dvoje posve odgovaraju jedno drugome. Odnos pojedinih biljaka prema ljudskom tijelu, što one znače za ljudski život, može čovjek spoznati samo kada sagleda tu vezu. Jer, promatramo li točno čovjeka koji je zaspao, činjenica jest da primjećujemo kako u njegovom fizičkom i eterskom tijelu sve niče i buja, vidimo da se tu pojavljuje jedna cijela vegetacija, vidimo da je čovjek zapravo jedno stablo ili vrt u kome rastu biljke.      

Tko okultnim pogledom to slijedi, vidi da ono što niče i buja u čovjekovoj nutrini odgovara onome što vani u prirodi niče i buja. I tako možete pojmitI što može biti u budućnosti kada se duhovna znanost – koju ljudi danas dobrim dijelom još smatraju budalaštinom – bude primjenjivala na život, kada je ljudi učine plodnom. Uzmimo za primjer čovjeka kojemu nešto nedostaje u njegovom stvarnom vanjskom životu i promatrajmo koje vrste biljaka izostaju kod tog čovjeka kada zaspe, kada njegovo fizičko i etersko tijelo počinju razvijati svoju vegetaciju. Primijetimo li da na nekom području na zemlji čitave vrste biljaka ne niču, onda znamo da tu nije nešto u redu s bićem Zemlje. Isto tako je i s izostajanjem određenih biljaka u čovjekovom fizičkom i eterskom tijelu. Da bismo kod čovjeka uklonili takav nedostatak, treba samo da na zemlji potražimo biljke koje u dotičnom čovjeku nedostaju, a njihove sokove trebamo upotrijebiti na odgovarajući način u obliku dijete ili lijeka i tada ćemo iz njihovih unutarnjih snaga naći odnos između lijeka i bolesti. Ovim odnosom možemo vidjeti kako će duhovna znanost zahvatiti u neposredni život. No, tek smo na početku.    

Time sam vam u usporedbi dao jednu vrstu misli prirode[4] koja ukazuje na vezu čovjeka s njegovom okolinom i odnos njegovog cijelog bića prema okolini u koju je svojim bićem umetnut.

               Isto to ćemo sagledati i na duhovnom području. Htio bih odmah upozoriti na jedan iznimno važan stav, naime, da bi naš duhovno-znanstveni svjetonazor, s obzirom na to da usmjerava pogled na ljudski razvoj s okultnog motrišta, odgonetnuo smisao života, ne daje prednost bilo kojem vjerovanju ili svjetonazoru. Više je puta unutar našeg okultnog strujanja naglašeno da možemo ukazati na ono što je čovječanstvo na Zemlji razvilo i doživjelo neposredno poslije velike atlantske katastrofe. Kao prvu postatlantsku kulturu doživjeli smo prastaru svetu indijsku kulturu. I ovdje na ovome mjestu govorili smo već o toj prastaroj svetoj indijskoj kulturi i naglasili smo da je to bila tako visoka kultura da je ono što je sadržano u Vedama ili zapisanim predajama koje su do nas došle, samo odjek te kulture. Prastari nauk koji proizlazi iz tadašnjeg vremena može se vidjeti samo u Akaša kronici. Susrećemo visinu kulture koja od tada nije ponovo bila u usponu.

Poslije su epohe imale posve drugu zadaću. Poznato nam je, također, da se i od tog doba zbivao silazak. No, znamo i to da će se dogoditi i uspon, a da je, kao što smo već spomenuli, zadatak duhovne znanosti da taj uspon pripremi, također, znamo da će se u sedmom postatlanskom kulturnom razdoblju zbiti neka vrst obnove prastare, svete indijske kulture. Stoga ne dajemo prednost bilo kojem religijskom nazoru ili bilo kojoj vjeri. Istom ćemo ih mjerom odmjeravati, pomno ih karakterizirati, svuda tražiti bit istine.

No, riječ je o tome da uočimo bitno. Ne smijemo se dati omesti tijekom razmatranja o biti bilo kojega pojedinog religijskog nazora, pa kada se tako približimo pojedinim svjetonazorima, dolazimo do jedne temeljne razlike. Nalazimo svjetonazore koji su više orijentalni i takve koji su više prožeti kulturom Zapada. Predočimo li si to, posve jasno dolazimo do nečega što nam daje velika razjašnjenja o smislu postojanja. Nalazimo da su stari narodi već imali nešto za što se mi moramo pomučiti da s mukom ponovno steknemo, naime, znanje o ponovnim životima. Orijentalni pravci imali su nešto za što se može reći da se izdiglo iz najdubljih dubina života. Još uvijek se vidi kako ti orijentalni pravci oblikuju cijeli život s toga stanovišta, napose kada uočite odnos čovjeka Orijenta prema njegovim bodisatvama i njegovim Budama. Uočavamo da je čovjeku Orijenta manje stalo do toga da izdvoji jednu osobu s određenim imenom kao vladajuću moć ljudskog razvoja, ali istodobno možete uočiti da mu je više stalo pratiti individualnost koja prolazi kroz razne živote.  

Orijentalisti govore da postoji određen broj bodisatva, visokih bića koja su se malo pomalo razvila od čovjeka i njih karakteriziramo kad kažemo: „Ovo biće prošlo je mnoga utjelovljenja, postalo je bodisatvom, kao Gotama sin kralja Sudhodane. On je bio bodisatva i postao je Buda[5].“ No, ime Buda daje se onima koji su prošli mnogim inkarnacijama, postali bodisatvom, a potom se uzvisili do još višeg dostojanstva, do dostojanstva Bude. Ime Buda je općenito ime, ono označuje ljudsko dostojanstvo i ne može se zamisliti bez da se pogleda na ono duhovno-duševno koje prolazi mnogim inkarnacijama. U tom je pogledu brahmanizam posve suglasan s budizmom; naime, on pogled usmjerava osobito na individualno koje prolazi kroz različite osobe, a manje promatra pojedinu osobu. Jer proizlazi na isto kada sljedbenik budizma govori da je bodisatva određen da postigne najveće ljudsko dostojanstvo do kojega se čovjek može vinuti i zbog toga mora proći mnogim inkarnacijama, a najviše dostojanstvo postiže kao Buda, ili kada sljedbenik brahmanizma govori da su bodisatve visoko-razvijena bića koja se uzdižu do stupnja Bude, ali ona potječu od avatara[6], viših duhovnih individualnosti. Vidite, promatranje duhovnog koje prolazi mnogim inkarnacijama svojstveno je objema orijentalnim nazorima.  

Promotrimo Zapad i pogledajmo što je na Zapadu bilo veliko i moćno. Hoćemo li u tom smislu gledati nešto dublje, moramo pogled usmjeriti na stari hebrejski nazor na svijet, skrenuti pogled na osobni element. Kada govorimo o Platonu, Sokratu, Michelangelu, Karlu Velikome ili nekom drugom, govorim o nečem osobnom, a pred ljude se stavlja završen život osobnosti s onim što su one za čovječanstvo postale. U zapadnjačkoj kulturi ne gledamo na život koji prolazi iz osobe u osobu; jer upravo je zadaća zapadne kulture bila da za neko vrijeme usmjeri pogled na pojedinačan život. Kada se na Orijentu govori o Budi, zna se: Buda označava dostojanstvo kojemu se pripisuju mnoge osobe. Naprotiv, kada izgovorimo ime Platon, znamo da je to bila samo jedna osoba. Takav je bio odgoj Zapada. Osobno se ponajprije trebalo cijeniti i štovati.

Razmotrimo naše doba. Kako se moramo postaviti prema tom cijelom slijedu činjenica? Pod utjecajem kulture Zapada čovječanstvo se u jednom razdoblju usmjerilo gledati na osobno. U naše se doba mora osobnom dodati individualno, individualnost. Dostigli smo, dakle, točku na kojoj ponovno moramo steći individualno, ali ojačano, osnaženo promatranjem osobnog.

Promotrimo jedan određen slučaj. Usmjerimo stoga pogled na stari hebrejski svjetonazor koji prethodi zapadnjačkom svjetonazoru. Svratimo pozornost na jednu tako moćnu ličnost kao što je to prorok Ilija[7]. Ponajprije ga karakteriziramo kao osobu. Na Zapadu se gotovo ne promišlja da ga se drukčije promatra. Ne zaustavimo li se na pojedinostima, nego obratimo pozornost na veličinu njegove osobe, vidimo da je Ilija bio značajan u razvoju svijeta. Djelovao je kao preteča Krist-impulsa.

Pogledamo li unatrag na Mojsijevo doba, vidimo da se narodu nešto navješćuje, da se čovjeku navješćuje Boga u čovjeku. Navješćuje se ja, Bog, onaj koji je bio, koji jest i koji će biti. On se mora shvatiti u ja, ali on se kod starih Hebreja shvaća sukladno tomu kakva je bila tadašnja duša naroda. No, Ilija ide još dalje. Njime još ne postaje jasno da ja živi u pojedinoj ljudskoj individualnosti kao najviše božansko, ali narodu svoga doba nije mogao to učiniti jasnijim nego što je to svijet tada mogao primiti. Stoga tu opažamo kao neki skok u razvoju. Dok je u doba Mojsijeve kulture kod starih Hebreja bilo jasno: u ja leži najviše – to se ja u Mojsijevo vrijeme izražavalo u duši naroda – kod Ilije ja ukazuje na pojedinačnu dušu. Bio je, međutim, potreban impuls, a za taj je impuls, također, postojao jedan preteča kojega poznajemo kao osobu Ivana Krstitelja. I ponovno je bila jedna značajna riječ u kojoj je misija Ivana Krstitelja kao preteče došla do izražaja. Što nam izražava ta riječ? Jednu veliku okultnu činjenicu. Ona upućuje na to da su ljudi jednom, kao praljudi, imali staru vidovitost, pa su tako mogli gledati u duhovni svijet, u Božje-djelovanje; od tada su se, međutim, sve više približavali materijalnom. Zatvorio se pogled za duhovni svijet. Na to ukazuje Ivan Krstitelj kada kaže: „Promijenite duševno stanje[8]! Ne gledajte više na ono što možete izvojevati u fizičkom svijetu, već skrenite pozornost, dolazi novi impuls“ – mislio je na Krist-impuls – „stoga vam govorim da duhovni svijet trebate tražiti među vama.“ Tu s Krist-impulsom ulazi duhovno. Time je Ivan Krstitelj postao preteča Krist-impulsa.  

Predočite si sada jednu drugu osobu, značajnu osobu, slikara Rafaela[9]. Neobična je ta značajna osoba kada je promatramo. Prije svega trebamo Rafaela kao slikara latinske rase usporediti s kasnijim slikarima, primjerice, s Tizianom. Tko ima oko za takve stvari, također i kada gleda samo reprodukcije, naći će razliku. Pogledajte Rafaelove slike i pogledajte Tizianove slike. Rafael je slikao tako da su u njegovim slikama položene kršćanske ideje. On je slikao za ljude Europe, za kršćane Zapada. Njegove su slike razumljive svim kršćanima Zapada, a bit će sve više razumljive. Uzmite naprotiv kasnije slikare. Oni su skoro isključivo slikari za latinsku rasu tako da u njihovim slikama dolazi čak i crkveni raskoli do izražaja.  

Koje su slike Rafaelu najbolje uspjele? One slike kojima je mogao objaviti impulse položene u kršćanstvo. Najbolje mu uspijevaju slike na kojima dijete Isusa može postaviti u odnos prema Madoni, gdje taj Krist-odnos prema Madoni može postaviti kao nešto što je osjećajni impuls. Primjerice, slika raspeća Krista ne postoji, ali zato postoji preobraženja. Tamo gdje nalazi motiv da može slikati ono što nastaje i raste, što se objavljuje, on slika s veseljem, tim motivima ostvaruje svoje najznačajnije i najbolje slike.

Jednako tako se događa i s učinkom njegovih slika. Dođete li u Njemačku i u Dresdenu pogledate Sikstinsku Madonu[10], vidjet ćete da se tom slikom otkriva tajna postojanja i da bi Nijemci umjetninom o kojoj je riječ mogli biti sretni što je imaju u svojoj sredini, štoviše tu sliku Nijemci mogu smatrati kao cvijet slikarstva.

Kad je Goethe putovao iz Leipziga u Dresden, čuo je o slici Madone nešto drugo. Zaposlenici u Dresdenskoj galeriji rekli su mu otprilike: „Imamo i jednu Rafaelovu sliku. No, nije ništa osobito. Loše je nacrtana. Djetetov pogled, cijelo dijete, sve što je naslikano na djetetu posve je obično, tako i sama Madona. Ne može se nego pomisliti da ju je slikao neki nevješti slikar. A o samim figurama dolje na slici ne zna se trebaju li biti dječje glave ili anđeli.“ Taj grubi sud čuo je tada Goethe. Stoga u početku nije ni imao pravu procjenu slike. Sve što danas čujemo o slici zaživjelo je tek poslije, a okolnosti da su Rafaelove slike u obliku reprodukcija osvojile svijet posljedica je njihove bolje procjene. Podsjetimo se što je samo Engleska učinila za reprodukciju i širenje Rafaelovih slika. No, ono što je postignuto u Engleskoj brigom za reprodukcije i širenje Rafaelovih slika, razumjet ćemo tek kada budemo naučili da na to gledamo sa stanovišta duhovne znanosti.  

Tako nam je Rafael svojim slikama kao neki navjestitelj kršćanstva koje će postati internacionalno. Spekulativni protestantizam dugo je vremena smatrao Madonu specifično katoličkom. Danas je Madona prodrla i u evangeličke zemlje, i ljudi se uzdižu više do okultnog poimanja, do nekog višeg interkonfesionalnog[11] kršćanstva. Tako će se to kretati i dalje.

Ako se smijemo nadati takvim učincima interkonfesionalnog kršćanstva, onda će nam ono što je načinio Rafaelo pomoći i u duhovnoj znanosti.    

Čudnovato je da nam se javljaju ove tri osobe, sve tri su kao neke preteče kršćanstva. A sada usmjerimo okultni pogled na te tri osobe. Što nas to uči? Okultni pogled nas uči da je ista individualnost živjela u Iliji, Ivanu Krstitelju i Rafaelu. Ma kako to izgledalo nemoguće, ipak je ista duša živjela u Iliji, u Ivanu Krstitelju i Rafaelu. Kada okultnim pogledom istražujemo, a razumom ne uspoređujemo sa slučajnim vanjskim, nego istražujemo da je ista duša postojala u Iliji, Ivanu Krstitelju i Rafaelu, zapitajmo se: „Kako Rafael, slikar, postaje nosiocem individualnosti koja je živjela u Ivanu Krstitelju?“ Može li si čovjek predočiti da je ta neobična duša Ivana Krstitelja živjela u snagama koje su postojale u Rafaelu? Za to je, ponovno, potrebno okultno istraživanje, ali ne tako da ono u svijet postavi puke teorije, već da se kaže o čemu je riječ, kako je to stvarno usađeno u život! Na koji način ljudi još danas opisuju Rafaelov život? Posvuda je moguće vidjeti zapise u kojima se jednostavno navodi: „Rafael je bio rođen na Veliki petak 1483.“ Nije uzalud rođen na Veliki petak! Već svojim rođenjem obznanjuje izniman položaj u kršćanstvu; kod njega se pokazuje povezanost s kršćanskim tajnama na najdublji i najznačajniji način. Rafael je, dakle, bio rođen na Veliki petak. Njegov je otac bio Giovanni Santi[12]. Giovanni Santi je umro kada je Rafaelu bilo jedanaest godina. Kada je Rafael navršio osam godina, otac ga je dao u nauk jednom ne baš osobito bitnom slikaru. No, ako si predočimo što je živjelo u Gioovanniju Santiju, Rafaelovom ocu, dobijemo čudan dojam koji se još povećava kada stvari promatramo u Akaša kronici[13]. U Akaša kronici se pokazuje da je ono što je živjelo u duši Govannia Santia mnogo veće od onoga što se izražavalo u njegovom životu i mora se dati za pravo vojvotkinji koja je prilikom smrti Rafaelova oca rekla: „Umro je čovjek pun pravde, svjetlosti i najplemenitije vjere.“ Okultista bi mogao reći da je u njemu živio mnogo veći slikar nego što se na van pokazao. Ali, vanjske sposobnosti koje ovise od fizičkih i eterskih organa nisu kod Giovannia Santija bile razvijene. To je bio uzrok da se sposobnosti njegove duše nisu mogle istaći. U njegovoj je duši, međutim, živio doista veliki slikar. Umro je kad je Rafaelu bilo jedanaest godina. Slijedimo li što se tu nalazi, dolazimo do istine da čovjek gubi tijelo, ali ne i što je bila njegova čežnja, što su bile aspiracije, impulsi njegove duše, to se iživljava, nastavlja djelovati i djeluje u onome gdje je najviše povezano.  

Doći će vrijeme kada će duhovna znanost postati plodna za život kao što je već danas mogu učiniti plodnom oni koji je žive u potpunosti, i nije im samo teorija. Ovdje mogu nešto umetnuti prije nego što nastavim o Rafaelu. U mojim primjerima nema spekuliranja. Naprotiv, uzeti su uvijek iz života. Uzmimo, primjerice, da trebam odgajati djecu. Tko obraća pozornost na sposobnosti djeteta može kod svakog opaziti njegovo individualno. Takva iskustva, međutim, može imati samo onaj tko odgaja djecu. Kada djetetu rano umre otac ili majka i ostane živ samo jedan roditelj, može se doživjeti slijedeće: dijete pokazuje izvjesne sklonosti koje prije nisu postojale i koje si ne možemo objasniti. No, odgajatelj se mora njima baviti. Dobro bi učinio da si kaže: „To što je zapisano u duhovno-znanstvenim knjigama, ljudi, doduše, smatraju za ludost, ali ja to neću unaprijed smatrati ludošću; ja ću ispitati ispravnost toga“. Ubrzo će si moći reći: „Nalazim snage koje su tu i prije bile, ali i snage koje uviru u one koje su već prije postojale.“ Uzmimo, primjerice, da je otac djeteta prošao kroz dveri smrti i da su se nakon toga djetetove sposobnosti koje su u njemu živjele, pojavile osnažene. Promišljanjem o takvoj pretpostavki i promatranjem na ovaj način primjenjujemo u životu spoznaje, koje dolaze posredstvom duhovne znanosti, na mudar način, a zatim će se, kao što će se uskoro pokazati, one potvrditi u životu – dok nam to prije nije polazilo. Onaj koji je prošao kroz dveri smrti ostaje, dakle, svojim snagama povezan s onima s kojima je u životu bio blizak.

Obično ljudi ne promatraju dovoljno točno, inače bi češće zapazili da su djeca do smrti svojih roditelja posve drukčija, nego poslije smrti roditelja. Tomu se ne posvećuje dovoljna pozornost, ali doći će vrijeme kada će se i to činiti.

Usmjerimo pogled na Rafaela: Giovanni Santi, njegov otac, umro je kada je Rafaelu bilo jedanaest godina; on kao slikar nije mogao postići naročitu savršenost, ali ostala mu je njegova snažna mašta koja se razvila u Rafaelovoj duši.Ne govorimo ništa trivijalno, niti umanjujući Rafaela kada pogled usmjerimo na Rafaelovu dušu i kažemo da je Giovanni Santi dalje živio u Rafaelu, pa nam se stoga Rafael ukazuje kao da ne bi bio potpuno zaokružena osobnost, kao da ne bi bio sposoban da više napreduje, pa umrli daje život njegovom radu.

Sada možemo shvatiti kako su u čovjeku Rafaelu, u njegovoj vlastitoj duši, uskrsle energične snage Ivana Krstitelje, osim što su živjele i energične snage Giovannija Sanntia, i da su te dvije stvari objedinjene u Rafaelovoj duši mogle razviti učinak na Rafaela kakvoga ga poznajemo. O takvim se izvanrednim događajima danas ne može još javno govoriti. Za pedeset godina bit će to možda već moguće budući da se razvoj brzo odigrava, a dosadašnje se gledište brzo primiče svojoj dekadenciji.    

Onaj tko ulazi u takvo što, uviđa da u duhovnoj znanosti imamo zadaću posvuda promatrati život s jedne nove strane. Kao što će se u budućnosti liječiti u formi koju sam naznačio, tako će se promatrati i čudesne zagonetke života ako će se u pomoć pozvati djelovanja koja dolaze iz duhovnog svijeta od strane ljudi koji su već prošli kroz dveri smrti.

Dok je riječ o zagonetkama života, htio bih vam još dvije stvari staviti pred dušu. A to je nešto iz čega u velikoj mjeri može izroniti pravi smisao života. To je sudbina koju susrećemo u Rafaelovim djelima kada gledamo njegovu pojavu. Onaj tko danas gleda reprodukcije slika, ne vidi ono što je Rafael naslikao, kao ni onaj koji gleda slike u Dresdenu ili Rimu, jer te su slike već toliko propale da ne može reći da još vidi Rafaelove slike. Lako je uočiti što će se s njegovim slikama dogoditi kada se usporede sa sudbinom Leonardove slike „Posljednja večera“ koja sve više propada. Tko o tome promišlja, zna da će se te slike s vremenom pretvoriti u prah; doći će do žalosne konstatacije da će nestati sve što su veliki ljudi nekoć stvarali. Pošto će ta djela nestati, možemo se pitati: „Kakav smisao leži u njihovom nastajanju i nestajanju?“ Vidjet ćemo da zapravo ne ostaje ništa od onoga što je pojedina osoba stvarala.      

Još bih jednu drugu činjenicu htio postaviti pred vašu dušu, a to je: ako danas hoćemo pomoću duhovne znanosti kao instrumenta shvatiti kršćanstvo, a trebamo ga shvatiti – već prije sam naveo da kršćanstvo uočavamo kao impuls koji djeluje za budućnost – za to trebamo izvjesne temeljne pojmove pomoću kojih ćemo znati kako će Krist-impuls dalje djelovati. To trebamo. I čudno je to da smo sada pred činjenicom da moramo ukazati na razvijanje kršćanstva: za to trebamo duhovnu znanost. No, postoji i jedna osoba kod koje nalazimo duhovno znanstvene istine u osebujnoj formi, doduše prikazane u kratkim rečenicama. Priđemo li toj osobi možemo naći mnogošto važnog za duhovnu znanost. Ta je osoba njemački pjesnik Novalis[14]. Kada pogledamo njegove spise, vidimo da on budućnost kršćanstva prikazuje iz njegovih okultnih istina. Duhovna znanost uči da je riječ o istoj individualnosti kao kod Rafaela, o istoj individualnosti kao kod Ivana Krstitelja i Ilije.

Bio je to ponovno pogled u budućnost razvoja kršćanstva. Činjenica je to okultne vrste, s obzirom na to da nitko ne može doći do tog rezultata pukim zaključivanjem.

Postavimo još jednom slike zajedno. Slike tragičnog propadanja stvorenih djela pojedinih osoba. Pojava Rafaela i ulijevanje njegovog interkonfesionalnog kršćanstva u ljudske duše. No, slutimo da će njegovo stvaralaštvo propasti, da će se njegova djela jednom pretvoriti u prah. Pojavljuje se Novalis da bi se nanovo latio zadatka, da bi nastavio ono što je započeo, na čemu je radio.  

Misao ne izgleda više tako tragično, vidimo: kao što se raspadaju ovoji osobe, raspadaju se i djela, ali da jezgra bića živi dalje, da i dalje radi na onome što je započela. A sada usmjerimo pogled na individualnost. I upravo zato što smo se energično suočili sa zapadnim pogledom na svijet, a njime i s osobnošću, postaje nam posve jasno značenje individualnosti. Ovime vidimo kako je važno da je Istok usmjerio pogled na individualnost, na bodisatve koji su prošli mnogim inkarnacijama, i kako je važno da je Zapad obratio pozornost na promatranje pojedinih osoba da bi tek onda shvatio što je individualnost.      

Vjerujem da postoji mnogo antropozofa koji će reći: „Moramo vjerovati što nam se govori o Iliji, o Ivanu Krstitelju, o Rafaelu i Novalisu.“ Da, neki će smatrati da moraju u to vjerovati, ali da je to, također, isto kao i činjenica da mnogi moraju vjerovati znanosti kada ona tvrdi da se istraživanjem nekog metala ili istraživanjem, primjerice, maglice Oriona pomoću spektralne analize, pojavljuje određen spektar. Neki su to zasigurno sami proučavali, ali većina u to jednostavno vjeruje. Zapravo i nije o tome riječ. Riječ je o tome da je duhovna znanost na početku svoga razvoja i da će sve više duša dovesti do toga da će ono o čemu smo danas govorili sami uvidjeti. U ovom će smislu duhovna znanost vrlo brzo unaprijediti evoluciju čovječanstva.  

Naveo sam nešto od onoga što se okultnom gledištu objavljuje o životu. Sjetimo se samo tri gledišta na koja smo ukazali, pa ćete time što smo uvidjeli na koji se način život odnosi prema duhu Zemlje moći liječničkom umijeću dati novi pravac i unijeti mu nove impulse; da na Rafaela ne gledamo kao da je samo njegova osobnost ona koja je bila djelatna, nego da su uvirale i snage koje potječu od oca, i da ćemo tek na taj način tu osobnost moći pravo razumjeti. Treće je da djecu možemo odgajati ako znamo za snage koje u njih uviru. U izvjesnom pogledu ljudi priznaju da ih okružuju nebrojene snage koje na njih uvijek djeluju, da neprestano utječu zrak, temperatura, okolina i druge klimatske okolnosti u kojima čovjek živi. A da to ne umanjuje čovjekovu slobodu poznato je svakome. To su faktori s kojima mi danas već računamo. Da je čovjek, međutim, neprestano okružen duhovnim snagama i da treba istražiti te duhovne snage, čovječanstvo će naučiti pomoću duhovne znanosti. Naučit će računati s tim snagama i s njima će računati u važnim slučajevima zdravlja i bolesti, odgoja i života. Čovječanstvo će morati uzeti u obzir utjecaje koji dolaze iz okoline, iz nadosjetilnog svijeta, kao, primjerice, kada nekome umre prijatelj i on počinje pokazivati simpatije i ideje svojstvene pokojniku. Rečeno se ne odnosi samo na djecu nego na sve dobi života. Ljudi uopće ne moraju svojom gornjom sviješću[15] znati kako djeluju snage nadosjetilnog svijeta. No, cijelo čovjekovo duševno stanje, štoviše stanje njegovog zdravlja ili bolesti, može nam to pokazati.   

Još mnogo dalje šire se stvari koje označavaju vezu čovjeka u pogledu života na fizičkom planu s činjenicama nadosjetilnog svijeta. Iznijet ću jednu činjenicu koja će vam pokazati kakva je ta veza, činjenicu koja nije izmišljena, nego je promatrana u mnogim slučajevima: u nekom trenutku čovjek primijeti da ima osjećaje koji prije nisu bili u njegovoj duši, u njemu se pojavljuju simpatije i antipatije koje prije nije poznavao, primjećuje da mu nešto što mu je prije bilo teško, polazi lako za rukom. To si ne može objasniti. Ni njegova mu okolina to ne može objasniti. Ni same činjenice života ne pružaju mu, također, nikakvo objašnjenje. Promatramo li pažljivo čovjeka kod kojega smo takvo što zapazili, možemo primijetiti – dakako da čovjek treba biti sposoban za takvo što – da on zna što prije nije znao, i može što prije nije mogao. Slijedimo li tu sliku dalje poučeni okultizmom i duhovnom znanošću možemo od tog čovjeka čuti otprilike slijedeće: „Činim se samome sebi prilično čudan. Sanjam o osobi koju nikada u životu nisam vidio. Pojavljuje se u mojim snovima iako s njome nikada nisam bio u doticaju.“ Pratimo li tu sliku dalje, naći ćemo da do tada on nije imao povoda da se bavi tom osobom. No tek otkako je umrla, prilazi mu iz duhovnog svijeta. Kada mu se dovoljno približila, pokazuje mu se kao u snenom obliku, u snu koji je bio više nego san. Od te osobe koju nije poznavao u životu, ali koja je poslije smrti stekla utjecaj na njegov život, dolazili su mu impulsi koje prije nije imao.Nije o tome riječ da se kaže: „To je samo san.“ Važnije je što san sadržava. Može biti nešto što se doduše najavljuje u obliku sna, ali je mnogo bliže stvarnosti nego vanjska svijest. Nije riječ je li, primjerice Edison, u snu ili pri jasnoj dnevnoj svijesti otkrio neki pronalazak. Riječ je o tome da je pronalazak istinit, upotrebljiv. I nije riječ odvija li se neki doživljaj u snenoj svijesti ili u vanjskoj fizičkoj svijesti, nego je li doživljaj istinit ili nije istinit.      

Sažmemo li sve što si možemo objasniti iz upravo izloženog, možemo reći: postaje jasno da nam se život pokazuje u posve drugoj povezanosti kada se temelji na okultnim spoznajama, nego bez okultnih spoznaja. U tom su smislu pametni ljudi materijalističkog načina mišljenja doista čudna djeca. Svakog se trena možemo u to uvjeriti. Kada sam danas putovao vlakom k vama, čitao sam brošuru koju je napisao jedan njemački fiziolog[16], njeno drugo izdanje. U njoj on iznosi da se ne može govoriti o nekoj aktivnoj pažnji u duši, o skretanju pozornosti duše na nešto, nego da sve ovisi o funkciji pojedinih moždanih ganglija, a s obzirom na to da misli moraju utrti tragove, sve ovisi o tome kako pojedine moždane stanice funkcioniraju i da nikakav intenzitet duše ne može u njih zahvatiti, a on ovisi samo o tome jesu li u našem mozgu razvučene određene niti koje ih povezuju[17] ili nisu razvučene. Baš su prava djeca ti materijalistički znanstvenici. Kad čovjek tako što pročita, mora pomisliti na slijedeće: bezazlena su ta gospoda. Jer u istoj brošuri nalazi se rečenica da je u najnovije doba slavljen stoti rođendan Darwina i da su tom prilikom govorili stručnjaci i laici. Naravno da je autor brošure sebe smatrao osobito pozvanim. Zatim izlaže cijelu teoriju o moždanim stanicama i njenoj primjeni. No, što je s logikom te teorije? Tko je navikao da promatra stvari zbiljski, pa onda uoči što ta velika djeca nude ljudima o smislu života, taj pomisli da je to isto tako kao da bi netko rekao da je jednostavno besmislica da ljudska volja može utjecati na koji će se način vlakovi kretati Europom. Jer, to je posvema isto kao kada bi u nekom trenutku u obzir uzeli sve lokomotive u njihovim dijelovima i funkcijama i rekli: „Lokomotive su postavljene, složene na određen način i kreću se u određenom broju smjerova, ali različiti pravci sastaju se na određenim točkama i stoga se sve lokomotive mogu kretati u svim smjerovima.“ Tada bi nastala velika zbrka lokomotiva i vlakova po europskim željeznicama. Isto tako se ne može objasniti da ono što se odvija kao čovjekov život misli, ovisi samo o svojstvu stanica. Kada bi takvi znanstvenici nespremni čuli predavanje o okultizmu ili duhovnoj znanosti, smatrali bi ga krajnje besmislenim. Čvrsto su uvjereni da volja ne može intervenirati na način kretanja europskih lokomotiva, nego da to ovisi od toga kako se lože i kako se njima upravlja.

Iznesenim vidimo kako se u današnje vrijeme odnosimo prema pitanju o smislu života. Na jednoj strani ono je u nama snažno zatomljeno, ali s druge strane nas pritišću okultne činjenice. Kad sažmemo sve o čemu je bila riječ, onda ćemo na tim temeljima pred našu dušu postaviti pitanja kako se ona mogu postaviti u okultizmu: Koji je smisao života i postojanja, napose čovjekovog života i čovjekovog bitka?        

     DRUGO PREDAVANJE

                                                                     Kopenhagen, 24. svibnja 1912.

Bila bi teška zabluda vjerovati da bi se na postavljeno pitanje o smislu života i postojanja moglo jednostavno odgovoriti tako da se kaže što je smisao života i postojanja, da bi netko mogao dati jednostavan odgovor u par riječi govoreći: ovo je smisao života i postojanja ili ono je. Na taj način nikada ne bismo mogli steći pravi osjećaj, nikada ne bismo stekli predodžbu o veličanstvenosti, uzvišenosti i moći što se krije iza ovog pitanja o smislu života.

Doduše, mogao bi se dati i apstraktan odgovor i vi ćete osjetiti, onim što ću vam poslije govoriti, kako bi malo zadovoljavajući bio takav apstraktan odgovor. Moglo bi se i reći: smisao života sastoji se zapravo u tomu da duhovna bića na koja gledamo kao na božanska bića postupno čine čovjeka suradnikom u razvoju postojanja, tako da čovjek, u početku svog razvoja nesavršen, i nije mogao surađivati u izgradnji čitavog svemira, ali postupno tijekom razvoja sve je više uvučen u suradnju na razvoju.

                Odgovor koji bi nam vrlo malo kazao bio bi apstraktan. Štoviše, da bismo odgovor na tako bitno pitanje tek naslutili, moramo se udubiti u određene tajne postojanja i života. Stoga ćemo poći od razmatranja temeljena na postavkama iznesenim na prvom predavanju. Danas ćemo još nešto intenzivnije prodrijeti u te tajne postojanja. Jer, ne možemo se u promatranju svijeta oko nas zadovoljiti da vidimo samo nastajanje i nestajanje. Već smo jučer skrenuli pozornost kako se u našoj duši zagonetno pojavljuju nastajanje i nestajanje kada se pitamo o smislu u svem tomu nastajanju i nestajanju. No, postoji još nešto što nam postavlja još teže, zagonetnije pitanje.

             Dubljim promatranjem nastajanje i nestajanje postaju još zagonetniji. Već u samom nastajanju vidimo nešto najčudnovatije, najneobičnije što nas može ožalostiti, rastužiti, ali samo ako promatramo površno. Promatramo li prostranstvo pučine oceana ili prostranstvo nekog drugog oblika postojanja spoznajom stečenom u fizičkom svijetu, primjećujemo da nastaju bezbrojne životne klice, a da malo njih postane potpuno razvijeno biće. Zamislite samo koliko jajašaca ispuštaju ribe u more svake godine koja ne postižu svoj cilj, ne postanu izgrađena bića, već nestaju i samo mali broj njih može dostići cilj i postati izgrađeno biće!  

U prvom predavanju skrenuta je pozornost na činjenicu da sve što nastaje tako-reći i umire. A sada nam se nameće druga činjenica da iz bezgraničnog carstva neizmjernih mogućnosti njih samo mali broj doseže stvarnost, pa prema tome već u nastajanju postoji nešto zagonetno, tako da ono što se čini da se bori za život, ne može stvarno ni nastati.

Promotrimo jedan konkretan slučaj. Iz zrna pšenice ili kukuruza posijanih na njivi isklijat će veliki broj stabljika pšenice ili kukuruza. Iz svakog zrna može izniknuti stabljika. Pitamo se koliko izniklih stabljika na njivi postiže svoj cilj? Dopustite svojim mislima da odlutaju do beskonačnog broja zrna koja slijede posve različit put od onoga što im je cilj, to jest, da postanu klas – to što se odnosi na sve životne klice, iznijeli smo u ovom konkretnom slučaju. Stoga moramo reći: živo koje nas okružuje nastaje kao takvo zbog toga što se čini da u svojem nastajanju potiskuje neizmjeran broj životnih klica dolje u bezdan besciljnosti.

Zadržimo se na tomu, ostanimo čvrsto pritom da se svagdje u našoj okolini, ono što je tamo, izdiže iz tla beskrajno raznolikih mogućnosti koje nikada ne postanu stvarnost u uobičajenom smislu te riječi. Držimo se toga da se na takvoj podlozi mogućnosti odražava stvarnost i promatrajmo je kao jednu stranu zagonetnog postojanja života koji se pruža pred našim očima.

Pogledajmo i drugu stranu koja također postoji, ali nje možemo postati svjesni udubljivanjem u okultne istine, dakle, stranu koja se otvara čovjeku kada kroči putem okultne spoznaje. Poznato vam je da se put k okultnoj spoznaji katkad opisuje kao nešto opasno. Zašto? Jednostavno zato što stazom okultne spoznaje kročimo u carstvo koje se ne smije primiti „zdravo za gotovo“, onako kako nam se prikazuje.

                Pretpostavimo da čovjek sredstvima koja su mu poznata, a koja nalazi u mojoj knjizi: "Kako se stječu spoznaje viših svjetova?“[18], krene okultnim putem, i dođe tako daleko da se iz temelja njegove duše uzdigne ono što zovemo imaginacija. Znamo kakve su to tvorbe. To su vizionarske slike koje se čovjeku, koji je kročio okultnom stazom, javljaju kao potpuno novi svijet. Kada je čovjek doista ozbiljno krenuo okultnom stazom, postiže zatamnjenje cijelog fizičkog svijeta oko njega. Na mjestu fizičkog svijeta pojavljuje se svijet pokretnih i treperavih slika, svijet pokretnih i treperavih utisaka kao priroda zvuka, mirisa, okusa, svjetla. To prodire i uvire u okultni vidokrug, doživljavamo iskustva koja možemo nazvati iskustvima imaginativnih vizija koje nas tada okružuju sa svih strana, one su naš svijet, svijet u kojem naše duše žive i tkaju.

Pretpostavimo da je čovjek uvjeren da je vizionarski svijet u koji ulazi na takav način, stvaran. Taj bi čovjek bio u ozbiljnoj, vrlo ozbiljnoj zabludi. Došli smo do točke gdje počinje opasnost. Područje vizionarskog života neizmjerno je sve dok se ne uzdignemo od imaginacije, koja dočarava svijet vizionarstva, do inspiracije. Ovo nam ponajprije govori: moraš se okrenuti prema jednoj određenoj slici, na nju moraš usmjeriti okultni pogled i tada ćeš doživjeti istinitost, a ostale nebrojne slike koje se nalaze oko nje moraju nestati u ništetnosti bez sadržaja i značenja. Između neizmjerno mnogih slika proizaći će jedna i pokazat će se kao izraz istine.

             Prema tome, kada se nađemo na okultnoj stazi, ulazimo u carstvo neizmjernih mogućnosti vizija i moramo se razviti, tako-reći, raščlaniti, moramo iz ovog područja neizmjernih mogućnosti vizija izdvojiti one koje uistinu izražavaju duhovnu stvarnost. Nijedna druga mogućnost nije sigurna osim upravo napomenute, jer ako bi netko došao i rekao: „Dobro, tako se ulazi u carstvo neizmjerno bogatih vizija, a koje su od njih istinite, a koje lažne? Zar mi ne možeš dati pravilo po kojem bih razlikovao koje su prave, a koje pogrešne?“, na ta pitanja nijedan okultista ne bi odgovorio pravilom. Svaki bi, međutim, morao odgovoriti: „Ako ih želiš naučiti razlikovati, moraš se dalje razvijati. Razvojem i za tebe nastaje mogućnost da usmjeriš pogled na ono što ostaje postojano u tvom vidiku. Jer, zadržane su vizije one koje su na tvom stajalištu, a one izbrisane samo su sporedne slike.“

Opasnost leži u činjenici da se mnogi ljudi osjećaju iznimno zadovoljno i ugodno u carstvu vizija, a kad imaju svijet vizija pred sobom, ne žele se dalje razvijati, ne teže dalje s obzirom na to da im se postignuti svijet vizija odviše sviđa. No, čovjek se ne može razviti do istine u duhovnom životu, ako se jednostavno preda blaženstvu, užitku u vizionarskom svijetu. Čovjek se na taj način ne može uzdići do stvarnosti, do istine. Mora se svim sredstvima kojima raspolaže dalje truditi. Zatim će se, iz neizmjernih mogućnosti vizija, izdvojiti duhovno-stvarne.

A sada usporedite ovo dvoje što sam okarakterizirao. S jedne strane je vanjski svijet iz kojega proizlaze bezbrojne mogućnosti životnih klica i samo nekolicina njih može dostići svoj cilj, a s druge strane unutarnji svijet u koji nas vodi put spoznaje: neizmjeran svijet vizija u usporedbi sa svijetom neizmjernih mogućnosti životnih klica. Mali broj njih su vizije do kojih naposljetku dolazimo i koje se mogu usporediti s onima koje su se iz brojnih životnih klica uzdigle u stvaran život. Ove dvije usporedbe, u svijetu u potpunosti odgovaraju jedna drugoj; one u svijetu pripadaju zajedno.  

Proširimo malo ovu misao. Pitajmo se: „Ima li čovjek pravo biti malodušan i tužan razmatranjem o smislu života i postojanja, jer se u vanjskom životu bezbrojne klice razviju takoreći samo napola, a samo malom broju je dopušteno postići svoj cilj?“ Ako nam priliči tugovati radi toga, možemo reći: „Vani je očajnička borba za opstanak kojoj samo mali broj slučajno umakne.“ Razmotrimo naš konkretan primjer; polje zasijano pšenicom. Pretpostavimo da su sva posijana zrna pšenice dosegla svoj cilj i postala klas. Što bi bila posljedica? Svijet jednostavno ne bi bio održiv, jer bića koja se hrane zrnjem, primjerice pšenicom, ne bi imala hranu! Da bi bića koja dobro poznajemo mogla postignuti sadašnji stupanj razvoja, bića koja smo upravo naveli moraju zaostati za svojim ciljem, moraju utonuti u bezdan, protivno težnji vlastitog cilja. No, bez obzira na to, nemamo razloga za tugu, osim ako ne želimo reći da ne marimo za svijet; ali, ako nam je stalo do svijeta i ako nam je stalo da svijet postoji – a svijet se sastoji samo od bića, – onda se ta bića moraju hraniti. Ako se jedna bića hoće hraniti, druga se bića moraju žrtvovati. Zato samo nekoliko životnih klica može stvarno postići svoj cilj. Ostale moraju ići drugim putem. One moraju ići drugim putem, jer svijet treba postojati, a samo na taj način svijet može biti mudro uspostavljen.

Uviđamo, okruženi smo svijetom koji je, primjerice, takav da se određena bića žrtvuju prije nego što dosegnu svoj cilj. Ako slijedimo put žrtvovanih, nalazimo ih u višim bićima, u bićima koja trebaju njihovu žrtvu da bi mogla biti tu. Ovdje smo takoreći s jednog ugla shvatili smisao naizgled zagonetnog postojanja koje se može ili pojaviti, ali i utonuti u ništetnosti. Ipak smo otkrili da se upravo u tome nalazi mudrost postojanja, dakle, u tome se otkriva smisao, a da je samo naše razmišljanje kratko kada kukamo zašto mnogi moraju, prividno besciljno, utonuti u bezdan.

Vratimo se ponovo drugoj strani, duhovnoj strani. Okrenimo se onom što smo nazvali svijet neizmjernih vizija. Moramo prije svega shvatiti što ovaj svijet neizmjernih vizija zapravo znači. U smislu svijeta neizmjernih vizija nije nimalo pogrešno reći: ono što nestaje je neispravno, a ono što ostaje je ispravno. Nije u tom smislu ovaj svijet neispravan. To je kratkovidni sud, kao kad bi čovjek vjerovao da nisu postojale životne klice koje nisu došle do života, i kao da ne bi bile ispravne imaginacije koje za nas nestaju u neizmjernosti. Baš kao što i u vanjskom, stvarnom, realnom životu susrećemo da samo nekoliko bića dostiže svoj cilj, tako samo malo od neizmjernosti duhovnog života može ući u naš horizont. A zašto?

Pitanje „zašto“ postat će iznimno poučno za nas. Pretpostavimo da bi se neki čovjek jednostavno predao vizijama koje u njega uviru u golemoj raznolikosti. Jednom kada je vizionarski svijet otvoren, vizije se nastavljaju slijevati, dolaze i odlaze jedna za drugom, talasaju i tkaju jedna u drugoj. Čovjek se ne može posve obraniti od slika i dojmova koji talasaju oko njega u duhovnom svijetu, koji oko nas pulsiraju. No, pomnijim promatranjem osobe koja se jednostavno predaje ovom vizionarskom svijetu, nalazimo nešto vrlo osobeno. Kada susretnemo osobu koja hoće stati pri vizijama, koja se ne želi više razvijati, prvenstveno nalazimo da je iskusila nešto, da je doživjela određena iskustva. Kažemo: „Dobro, imaš duhovne doživljaje, njih si doživjela i za tebe su oni stvarnost.“ Lijepo, to je manifestacija iz duhovnog svijeta. Vrlo brzo ćemo primijetiti da ako dođe neka druga osoba koja, također, nije dalje napredovala i podijeli s nama svoje vizije o istom, da to isto ima toliko drukčiji oblik da možemo čuti dvije različite izjave o jednom te istom. Da, možemo imati još lošija iskustva. Otkrit ćemo da ljudi koji hoće samo ostati pri pukom vizionarskom svijetu daju različite izjave o jednoj te istoj stvari u različitim vremenima, jednom pričaju jedno, a drugi put drugo. Loše je što vizionari nerijetko imaju loše sjećanje i obično ne znaju što su rekli prvi put. Oni nisu svjesni onoga što su prije govorili.

                Ukratko, riječ je o neizmjernoj mogućnosti pojava. Ako mi kao ljudska bića hoćemo s našim sadašnjim Zemaljskim ja ispravno prosuditi sve ono što nam se predočuje u vizionarskom svijetu, onda bismo morali usporediti beskonačno mnogo vizija. No, iz toga ne bi ništa proizašlo. Kao temeljno načelo mora vrijediti da je vizionarski svijet u osnovi objava duha, međutim, kao svjedočanstvo ne vrijedi ništa. Bez obzira koliko nam vizija dolazi – one su objave duhovnog svijeta – ali istine one nisu. Da bi bile istine, morali bismo prvo međusobno usporediti različite vizije tog čovjeka s mnogima drugih ljudi. No, to nije moguće. Umjesto toga daljnjim se razvojem k inspiraciji stvara nadomjestak. Tada se, međutim, događa sljedeće: uviđamo da su sve izjave ljudi uzdignutih na stajalište inspiracije, iste. Više ne postoje razlike, ništa se ne pojavljuje različito jednoj osobi u odnosu na drugu. Jer, iskustva svih koji su postigli isti stupanj razvoja su činjenično ista.

Sada prelazimo na drugo pitanje koje vam na neki način, također, odgovara: na ono što se pokazuje u vanjskom svijetu. U njemu s može usporediti mali broj životnih klica koje dosegnu svoj cilj, s mnogima koje su utonule u bezdan. Znamo da je to propadanje nužno da bi vanjski svijet mogao postojati. No kako je to s duhovnim svijetom, s vizijama i inspiracijama? Ovdje nam prije svega mora biti jasno da je sve ono što se nalazi pred nama kada odaberemo vizije stvarna duhovna realnost pred nama, da nemamo puke slike koje nam donose samo spoznaju u uobičajenom smislu. Nije to tako; a činjenicu da nije tako objasnit ću vam na vrlo važnom primjeru. Razložit ću u kakvom su odnosu odabrane vizije i svijet na način kao što smo prije razjasnili kako se životne klice koje su dosegnule svoj cilj odnose prema životnim klicama uopće. Klice koje su dostigle svoj cilj koriste kao hrana drugima. Kako je to sada s odabranim vizijama, s vizijom koja u čovjeku stvarno živi?

Moram skrenuti pozornost na jednu moguću zabludu. Ne smijete vjerovati da je onaj koji je postao vidioc dosegao točku u kojoj je duhovni svijet u njemu, a u drugom ne. Ne smijete si viđenje predočiti tako da kažete: “Ova je osoba vidioc, a ova druga nije; u duši vidioca živi izričaj duhovne stvarnosti, u duši ove druge osobe ne.“ To ne bi bilo ispravno. Hoćete li to ispravno izraziti, morali biste umjesto toga reći: “Od ova dva čovjeka, jedan je vidioca, drugi nije. Ono što vidioca vidi, živi u obojici“ U nevidiocu i u vidiocu žive iste stvari, isti duhovni impulsi. Oni su prisutni i u duši nevidioca. Vidioc se razlikuje od nevidioca u činjenici da stvari vidi, dok ih drugi ne vidi. Jedan ih nosi u sebi i vidi ih, drugi ih nosi također u sebi i ne vidi ih. Tko bi vjerovao da vidioc ima nešto u sebi, a drugi to nema, bio bi u zabludi. Baš kao što, primjerice, postojanje ruže ne ovisi o tome vidi li je čovjek ili ne, tako je i s vidicem. Realnost živi u duši vidioca i u duši nevidioca, iako je potonji ne vidi. Razlika je jedino da je netko vidi, a netko ne. Činjenica jest, dakle, da u dušama svih ljudi na Zemlji žive sve stvari koje vidioc može zapažati pomoću svoje vidovitosti. To je nešto što hoćemo dobro upisati u naše duše.

Prijeđimo na naizgled posve drukčije područje promatranja koje će nas povezati s već rečenim. Obratit ćemo pozornost na životinjski svijet. Životinjski svijet nas okružuje u najrazličitijim pojedinim formama, u formama lavova, medvjeda, vukova, janjadi, morskih pasa, kitova, itd. Čovjek razlikuje životinjske forme, ako si izgradi pojmove o njima, time što si oblikuje formu lava, vuka, janjeta… No, čovjek ne smije pobrkati izgrađeni pojam o lavu ili vuku s onim što oni u stvarnosti jesu. Skrenuo bih pozornost da u duhovnoj znanosti govorimo o takozvanim skupnim dušama. Svi lavovi imaju zajedničku lavlju skupnu dušu, svi vukovi vučju skupnu dušu. Doduše neki apstraktni filozofi navode da ono zajedničko životinjama egzistira samo u pojmovima, a da u vanjskom svijetu vučje ne postoji. To, međutim, nije istinito. Tko vjeruje da vučje kao takvo, to jest, ono što objektivno postoji u duhovnom svijetu kao skupna duša, ne postoji odvojeno od naših pojmova, mora promisliti o sljedećem. U vanjskom svijetu postoje bića koja nazivamo vukovima. Pretpostavimo da je duševno, karakteristično za vuka posljedica pojava svojstvenih materiji od koje se vuk sastoji. Poznato je da se tjelesna materija bića životinje stalno mijenja. Životinja prima novu materiju a odstranjuje staru. Na taj se način stanje materije stalno mijenja. No ono što je bitno jest činjenica da je nešto u vuku prisutno što materiju koju vuk unosi u sebe preobrazi u vučju materiju. Zamislimo si da smo sredstvima i metodama prirodne znanosti otkrili koliko dugo vremena vuku treba za obnoviti svu svoju materiju. Pretpostavimo nadalje da je vuk zatvoren upravo toliko potrebno-razdoblje, i da ga za to vrijeme hranimo samo janjetinom, odnosno da ga za vrijeme potrebno za potpunu izmjenu materije njegovog osjetilno fizičkog tijela hranimo samo s materijom od janjeta. Kada vuk ne bi bio ništa više od fizičke tvarnosti iz koje je izgrađeno njegovo tijelo, tada bi on za to vrijeme trebao postati janje. No, vi ne vjerujete da će vuk, jer je toliko vremena jeo janjetinu, postati janje. Vidjet ćete da pojmove koje si obrazujemo o formama različitih životinja odgovaraju realnosti, da su oni nešto nadosjetilno, nasuprot onoga što je vani u osjetilnom svijetu.  

Sa svim životinjama je tako. Skupna je duša temelj cijele životinjske vrste i čini da je jedna životinja vuk, druga janje, lav ili tigar. No, čovjek si mora pojam skupne duše učiniti jasnim. Pojmove koje si čovjek obično predočava, osobito o životinjskom svijetu, prilično su nesavršeni. To što su nesavršeni posljedica je činjenice da čovjek u svom sadašnjem stanju vrlo malo prodire u realnost, što se čovjek doista drži samo površine bića. Ako bi ušao dublje, formirao bi pojam vuka, i u svojoj duši ne bi imao samo apstraktan pojam, već bi imao raspoloženje koje odgovara tom pojmu. S pojmom bi si gradio ugođaj, pa bi čovjek pri formiranju pojma vuka prolazio ono što čini vučju prirodu. Osjećao bi krvoločnost vuka, strpljivost janjeta.

Da to danas nije slučaj, proizlazi otuda – to mogu samo simbolički izraziti, jer inače bi nas predaleko odvelo, ova realnost vam je dobro znana – da su bogovi spriječili čovjeka, nakon što je pao pod luciferski utjecaj da pored „spoznaje“ ima i "život"[19]. On nije smio jesti sa "stabla života". Stoga on ima samo spoznaju, ali ne može živjeti stvarnost života. To može samo ako je okultista, ako na to područje okultno prodire. Tada ne samo da on nema apstraktan pojam već živi u onome što opisujemo izrazima "krvoločnost vuka" i "strpljivost janjeta".

Sada ćete shvatiti koliko je velika razlika između ovo dvoje. U nama se sve bori s obzirom na to da su naši pojmovi prožeti najdubljom biti duševne supstancije. – Te si pojmove okultist i vidioc moraju oblikovati za sebe, moraju se uzdići do tih pojmova. Kada se vidioc uzdigne do tih pojmova, može se reći: „Sada nešto od toga već živi u njemu“. I doista, u njemu živi živa slika cijelog životinjskog svijeta. – Netko bi mogao primijetiti kako je to dobro za onoga koji nije postao vidioc. No, upravo sam prije napomenuo da se vidioc u tom pogledu ne razlikuje od drugih ljudi! Ono što je u jednome, i u drugom je. Jedina je razlika što netko to vidi, dok netko drugi ne vidi. Cijeli svijet o kojem sam govorio doista je u duši svakog čovjeka, samo što ga običan čovjek ne vidi. On izranja iz skrivenih dubina duše, on čini čovjeka u sebi nemirnim, on ga dovodi u sumnju, odvodi ga i ovamo i onamo, i raspiruje igru njegovih požuda i instinkta. Ono što se ne uzdigne iznad određenog praga, a izražava i iživljava se samo u slabostima, ipak je prisutno. Tko ima takvu prirodnu sklonost duše, povezan je sa svijetom na način da ga ti osjećaji ispunjavaju, uvlače ga u bitke, a u životu ga dovode u važne odnose prema bićima, prema ljudima. To jest činjenica. A zašto?

Kada ne bi bilo tako, razvoj naše Zemlje donekle bi završio sa životinjskim. Tada bi životinjskom kakvo jest, bio svojevrsni kraj. Ne bi moglo napredovati. Čitave skupne duše životinja koje žive oko nas ne bi mogle prenijeti svoj razvoj u sljedeće inkarnacije naše Zemlje. To bi bilo nešto osobito. Ove skupne duše životinja bile bi u položaju – oprostite na usporedbi, ali ona će vam pojasniti na što mislim – kao država Amazonki u koju ne bi smio nikada ući muškarac. Kao zajednica ljudskih bića nužno bi izumrla bez muških bića. Istina, duhovno ne bi izumrla, jer bi duše prešle u druga carstva, ali kao državi Amazonki, zaprijetila bi takva sudbina. Na isti bi način morala zajednica skupnih duša životinja izumrijeti ako ne bi postojalo ništa drugo osim nje. Naime, ono što živi u skupnoj duši životinja, mora biti oplođeno i ne može na drugi način savladati tešku zapreku u zemaljskoj evoluciji i prijeći u sljedeće zemaljsko utjelovljenje, Jupiterovo postojanje – ne može ga doseći, ako ono nije oplođeno kako sam opisao. Kao rezultat toga forme zemaljskih životinja propadaju, one izumiru, ali skupne duše su oplođene i pojavit će se na Jupiteru izgrađene za više postojanje, postižući tako svoj sljedeći stupanj postojanja.

A što se događa posredovanjem čovjeka time što on dolje na Zemlji preslikava žive forme skupnih duša? Na taj način on formira klice oplodnje za skupne duše koje se inače ne bi mogle dalje razvijati. Promišljamo li o tome, možemo reći sljedeće: već u životinjskom carstvu vidimo da čovjek poticanjem izvana – time što promatra životinjsko carstvo – u sebi razvija određene unutarnje impulse koji su klica oplodnje za skupne duše životinja. Ti impulsi koji nastaju u životu kao klice oplodnje za skupne duše životinja nastaju zbog vanjskog poticaja. No, vizije vidioca ne nastaju zbog vanjskog poticaja, pa ni one odabrane kao realne. One su samo u duhovnom svijetu, i žive u ljudskim dušama.

Nemojte vjerovati da se u duhovnom svijetu ništa ne događa stoga što pojedemo mnogo zrna žitarica, pa se samo malo njih može razviti u klas! Dok jedemo zrna, duhovno povezano sa zrnima žita prelazi u čovjeka. To najbolje pokazuje vidoviti pogled kada u moru u kojem se nalazi silno mnogo ribljih jajašaca opaža kako se malo njih razvije u odrasle ribe. Jajašca koja se potpuno razviju u odrasle ribe pokazuju mali plamen u svojoj nutrini, ali ona koja se fizički ne razvijaju, koja fizički nestaju u bezdan, razvijaju moćne plamene-svjetlosne oblike. U njima je duhovno tim više značajnije. Tako je i s onim zrnima žitarica, primjerice pšenice, koja jedemo. Mi jedemo njihovo materijalno; kada usitnimo zrna koja nisu postigla svoj cilj, iz njih se oslobađa duhovna snaga i ona ispunjava našu okolinu. Tako je i kada vidioc gleda čovjeka koji jede rižu ili nešto slično. Dok čovjek unosi materijalno u sebe i sjedinjuje ga sa sobom, na van izviru strujanja duhovnih snaga koje su bile povezane sa zrnjem. Sve ovo nije tako jednostavno za okultno promatranje, pogotovo ne kada hrana nije biljnog porijekla. Danas neću ulaziti u to, s obzirom na to da duhovna znanost ne bi smjela agitirati za bilo kakvu stranačku orijentaciju, a samim time ni za vegetarijanstvo. Duhovna se bića, dakle, ujedinjuju. Sve što naizgled propada, predaje svoje duhovno okolini. To duhovno predano okolini sjedinjuje se s onim što živi unutra, u čovjeku kad postane vidioc, ili na neki drugi način živi u čovjekovom svijetu vizija. A vizije odabrane po inspiraciji su one koje oplođuju istisnuto duhovno, rekao bih iz životnih klica koje ne postižu svoj cilj, i vode u daljnju evoluciju.    

Prema tome naše je unutarnje, pomoću onoga što se unutarnje razvija, u neprekidnom odnosu s vanjskim svijetom, djeluje zajednički s vanjskim svijetom. Taj bi vanjski svijet bio prepušten uništenju, ne bi se mogao dalje razvijati ako mu ne bismo ususret donijeli oplođujuće klice. Vani je u svijetu također duhovnost, ali tako-reći samo pola duhovnosti. Da bi ona imala mladi naraštaj, mora joj pristupiti druga duhovnost, duhovnost koja živi unutar nas samih. Ono što živi u nama, nipošto nije samo spoznajna preslika vanjskog, već nešto što tomu pripada. Ono se sastaje s onim što je izvan nas i nastavlja se razvijati. Baš kao što se sjeverni i južni pol moraju objediniti kao magnetizam ili elektricitet da bi se nešto postiglo, tako se mora i ono što se oblikuje u našoj nutrini, u svijetu vizija, objediniti s onim što iskri na sve strane od onog što naoko propada. Čudesne zagonetke koje, međutim, postupno rješavamo pokazuju nam kako unutarnje suovisi s vanjskim.

Pogledajmo sada na ono što nas okružuje izvana i na ono što imamo kao odabrane vizije, kao ono što se izdvaja iz neizmjernih mogućnosti vizija. Vizija koju uzdignemo u za nas valjanu, služi našem unutarnjem razvoju. Vizije koje utonu kad pregledamo cijelo neizmjerno polje vizionarskog života, koje pojedinačno tonu, ne utonu u ništa, već prodiru u vanjski svijet i oplođuju ga. Vizije koje smo odabrali služe našem daljnjem razvoju, a ostale vizije odlaze od nas, sjedinjuju se s onim što je oko nas, s onim životom koji nije postigao svoj cilj.

Kao što živo biće mora primiti za sebe hranu koja se nije razvila do života, tako i mi moramo primiti ono što ne predajemo vanjskom svijetu za oplodnju vanjskog svijeta. I to ima, dakle, svoju svrhu. I sve ono na svijetu koje duhovno neprestano nastaje, moralo bi izumrijeti, ako ne bismo otpustili svoje vizije i ne bismo izabrali samo one koje se dobiju po inspiraciji.

Sada dolazimo do druge točke, do opasnosti od vizionarskog života. Što radi osoba koja sve neizmjerne i različite vizije jednostavno uzima za istinu, koja ne bira ono što je za nju i ne izbriše daleko veći broj vizija? Što ona radi? Duhovno čini isto što bi učinila i osoba – o čemu je riječ, postaje jasno kad to preslikamo u fizičko – koja ima oranicu i umjesto da veliki dio koristi za hranu, ona sva zrna opet koristi za sjeme. Ne bi prošlo dugo vremena, zemlje ne bi bilo dovoljno i prestala bi davati urod. Takvo se stanje ne bi moglo nastaviti, sve bi ostalo izumrlo, ne bi više bilo hrane. Isto je i s čovjekom koji sve smatra istinom, koji ne ništi ni jednu viziju i sve zadržava u sebi. Time on u sebi djeluje kao kada bi sakupio sva zrna pšenice i ponovno ih sijao. Baš kao što bi svijet uskoro bio prekriven samo poljima pšenice i zrnjem pšenice, tako bi i čovjek koji nije odabrao svoje vizije bio preplavljen vizijama.  

Opisao sam vam okolinu, fizički kao i psihički, i životinje, također i pojmove koje čovjek u vezi njih stvara. No, pokazao sam i kako čovjek mora svojim vizijama dati cilj i kako se ovaj svijet vizija mora povezati s izvanjskim svijetom da bi razvoj mogao napredovati. Što se događa kada si predočimo čovjeka? Predočimo si čovjeka koji promatra životinju, promatra njezinu skupnu dušu, primjerice, vuka, odnosno izgradio si je pojam vuka i izgovarajući vuk u njemu izranja slika za koju, međutim, nevidioc nema duševnu supstanciju, već samo apstraktan pojam. Ono što u duševnoj supstanciji živi, povezuje se sa skupnom dušom i oplođuje ju kada čovjek izgovara ime vuk. Da nije izgovorio ime, životinjsko bi carstvo kao takvo izumrlo. A isto vrijedi i za biljno carstvo.  

Ovo što sam opisao u vezi s čovjekom vrijedi samo za čovjeka; ne za životinje, ni za anđele, kao ni za ostale. Oni imaju potpuno drukčije zadatke. Sam čovjek postoji da bi vlastito biće postavio nasuprot vanjskog svijeta tako da nastanu klice oplodnje koje su izražene u "imenu". Time je u čovjekovoj nutrini položena mogućnost za daljnji razvoj životinjskog i biljnog carstva.

Vratimo se početnoj točki koju smo jučer odabrali. Anđeli koji su služili Jahvi ili Jehovi pitali su ga zašto želi stvoriti čovjeka. Nisu mogli razumjeti zašto. Tada je Jahve prikupio životinje i biljke i pitao anđele za imena tih bića. Nisu znali. Oni imaju drukčije zadatke[20], ne oplodnju skupnih duša. Čovjek je, međutim, mogao kazati imena. Ovim Jahve pokazuje da mu treba čovjek, jer bi u suprotnom stvoreno izumrlo. U čovjeku se nastavlja razvijati što je stvaranjem stiglo do kraja, i što se mora novo poticati tako da razvoj ide dalje. Stoga je čovjek trebao biti pridružen stvaranju kako bi nastale klice oplodnje koje se izražavaju u imenu.

                Uviđamo da se mi sa svojim životima ne nalazimo nepotrebno u stvaranju. Da čovjeka nema, prijelazna se carstva ne bi mogla dalje razvijati. Zadesila bi ih sudbina koja bi zadesila i biljni svijet kada ne bi bio oplođen. Samom činjenicom da je čovjek postavljen u zemaljsko postojanje stvoren je most između svijeta koji je bio prije i onoga koji dolazi poslije, a sam čovjek uzima za sebe, za svoj razvoj što kao ime živi u silno velikom broju bića, a time postiže da se i on uspinje s cijelim razvojem.

Dobili smo odgovor ne na jednostavan, ne na apstraktan način na pitanje „Koji je smisao života“, iako se, u osnovi, unutar njega nalazi apstraktan odgovor. Čovjek je postao supomagatelj duhovnim bićima. Postao je to cijelim svojim bićem. Ono što je u njemu, postalo je klica oplodnje cijelog stvaranja. Čovjek mora postojati i bez čovjeka ne bi moglo biti stvaranje. Time što zna da je postavljen u stvaranje, čovjek osjeća da je sudionik božanskog duhovnog stvaranja.

Sada također zna zašto u sebi vodi upravo takav život, zašto je vani svijet zvijezda, oblaka, prirodnih carstva sa svime što duhovno njima pripada, a da u njemu postoji svijet života duše. Čovjek sada vidi: ta dva svijeta pripadaju zajedno, i samo uzajamnim djelovanjem napreduje razvoj. U vanjskom prostoru rasprostire se neizmjerni svijet. Unutra u nama je naš svijet duše. Ne primjećujemo da ono što živi u nama iskri iz nas, povezuje se s onim što živi vani. Ne primjećujemo da smo mi poprište[21] povezivanja. Ono što je u nama je, tako-reći, jedan pol, a ono što je vani u svijetu drugi je pol, a da bi razvoj svijeta napredovao, oni se moraju međusobno povezati. I smisao čovjeka jeste da pri tome može biti.

Obično znanje koje se stječe normalnom sviješću ne zna mnogo o tim stvarima. Što više napredujemo u spoznaji tih stvari, postajemo sve svjesniji da je u nama kao neko mjesto na kojem Sjeverni i Južni pol svijeta – ako mogu to usporediti s njima – razmjenjuju svoje suprotne snage, međusobno se udružuju, pa daljnji razvoj može teći. Pomoću okultne znanosti učimo da je u nama poprište događanja za izjednačenje snaga svijeta. Osjećamo kako u nama kao u nekom centru živi božansko-duhovni svijet, kako se on povezuje s vanjskim svijetom i kako se tako oboje uzajamno oplođuju.

Ako se osjećamo kao poprištei znamo da smo u tome, tada se postavljamo ispravno u život, obuhvaćamo cjelokupni smisao života i spoznajemo da napredovanjem u duhovnoj znanosti postajemo sve svjesniji onoga što je isprva bilo nesvjesno. Na tome počiva sav razvoj viših duhovnih snaga. Dok je običnoj svijesti oduzeto da zna: u tebi se objedinjuje nešto s onim što je vani – višoj svijesti je dopušteno da to promatra.

Ona doista razvija ono što pripada vanjskom svijetu. Stoga je nužno postići određeno stanje zrelosti da čovjek ne pomiješa na neodređen način ono što je unutra i ono što je vani. Jer čim se uzdignemo do više svijesti, tada ono što živi u nama jest stvarnost. A privid je sve dok čovjek živi u običnoj, normalnoj svijesti.

Sudjelovat ćemo u božanskom duhovnom. Ali zašto ćemo sudjelovali na taj način? Jer ima li sve uopće smisla, ako smo samo aparat za izjednačavanje suprotnih snaga? Ne bi li se te suprotne snage mogle izjednačavati bez nas? Jedno vrlo jednostavno razmatranje pokazuje nam o čemu je riječ. Pretpostavimo da je ovdje određena količina snage (crta na ploči). Jedan dio živi unutra, drugi vani. Da su ti dijelovi okrenuti jedan nasuprot drugoga, ostvareno je bez nas. Isprva ih držimo odvojene. No, da se oni sastanu, ovisi o nama. Mi ih u sebi sakupljamo.Ta misao pokreće najdublje tajne u nama, ako o njoj ispravno promišljamo. Bogovi nam kao dualnost postavljaju svijet nasuprot: vani objektivna stvarnost, u nama život duše. Mi smo prisutni u tome i oni smo koji gotovo zatvaraju strujni krug i na taj način spajaju oba pola. To se događa u nama, događa se na poprištu naše svijesti.

Ovdje nastupa ono što je za nas sloboda. Time postajemo samostalna bića. Cjelokupna izgradnja svijeta nije samo puko poprište, nego trebamo vidjeti polje suradnje. S tim u vezi potaknuta je jedna misao koju svijet ne razumije tako lako, ne ni kada se predoči filozofski, jer to sam pokušao prije mnogo godina u svojoj knjižici „Istina i znanost“[22] u kojoj sam naveo da se prvo javlja osjetilna djelatnost, a potom i unutarnji svijet, ali je nužno zajedništvo, da bi djelovali zajedno. U knjizi se misao izvodi filozofski. U to se vrijeme još nisam trudio pokazati okultne tajne koje se kriju iza toga, ali svijet tada nije razumio štoviše ni ono filozofsko.  

Sada vidimo na koji način trebamo promišljati o smislu našeg života. Izranja smisao: postajemo koakteri u procesu svijeta. Ono što je u svijetu, razdvaja se na dva suprotna položaja, a mi smo postavljeni da bismo ih povezali. Ni u kome slučaju ne smijemo zamisliti da je naš rad unutar uskih granica. Znam šaljivdžiju u Njemačkoj koji puno piše za njemačke časopise. Nedavno je napisao u novinama da bi za evoluciju svijeta bilo potrebno da čovjek uvijek ostane na stanovištu da ne može riješiti opće zagonetke svijeta, te da ne bi bilo ispravno kada bi čovjek došao do toga da u njih intelektualno prodre i riješi ih. Ako bi čovjek rješavao zagonetke s razumijevanjem, više ih ne bi bilo, i za njega ne bi preostalo ništa za raditi. Prema tome uvijek mora postojati sumnja u razumijevanje zagonetka/zagonedataka i uvijek se moraju događati nesavršenosti! Taj čovjek nije imao pojma da kada normalna svijest dostigne svoj kraj, sama svijest napreduje, nastaje nova polarnost koja predstavlja jedan novi zadatak, ponovno objedinjenje. Koliko dugo treba za objedinjavanje? Toliko dugo dok čovjek stvarno ne postigne da se je u njegovoj svijesti ponovila božanska svijest.  

Stvorivši slutnju o neizmjernoj veličini zagonetke možemo doći do apstraktnog odgovora, jer sada znamo da u nama oživljuju klice oplodnje za duhovni svijet koji bez nas ne može napredovati. S obzirom na to da radimo na široj osnovi, vidjet ćemo, također, u kakvoj je to vezi sa smislom života. Zato si moramo reći: jednom je u evoluciji bila božanska svijest. Ona je bila u svojoj neizmjernosti. Time ulazimo u početak postojanja. Božanska svijest u početku oblikuje preslike. Čime se razlikuju te preslike od božanske svijesti? Njih je bilo mnogo, dok je božanska svijest samo jedna. Nadalje se razlikuju time da su bile prazne, dok je božanska svijest bila puna sadržaja, postojale su tek kao mnoštvo, uz to i prazne onako kako smo imali i prazno ja, nasuprot božanskom ja ispunjenim čitavim svijetom. Prazno je ja načinjeno za poprište gdje se stalno povezuju božanski sadržaji podijeljeni u dva suprotna tabora. I stoga što prazna svijest neprestano stvara izjednačenja, sve se više ispunjava onim što je izvorno bilo u božanskoj svijesti. Evolucija, dakle, teče naprijed tako da se pojedinačna svijest ispunjava sadržajem koji je u početku imala božanska svijest. To se događa zbog stalnog izjednačavanja u individualitetima.

Treba li to božanska svijest za svoj razvoj? To se pitaju mnogi koji ne mogu u potpunosti razumjeti smisao života. Treba li božanska svijest ovo za svoju vlastitu savršenost, za vlastiti razvoj? Ne, božanska svijest to ne treba. Ima sve u sebi. No, božanska svijest nije egoistična. Silno velikom broju bića daruje isti sadržaj koji i ona sama ima. Za to, međutim, bića prvo moraju steći cjelinu da bi u sebi imala božansku svijest i da se na taj način božanska svijest umnoži. U velikom se broju tada pojavljuje ono što je nekada na početku svjetske evolucije bilo u jednoti, što ubuduće ponovo otpada na putu prožimanja pojedinačnih svijesti, božanskim.

Opisani razvoj čovjeka je, u osnovi, oduvijek bio takav. Bio je takav tijekom Saturnova razdoblja, sličan i tijekom Sunčeva, i Mjesečeva razdoblja. Danas smo za Zemljino razdoblje to jasno razložili. Tijekom Saturnova razdoblja nastaje prva klica za fizičko tijelo, a s druge strane oplodnja na van; tijekom Sunčeva razdoblja nastaje klica za etersko tijelo, i tako dalje. Postupak je bio isti, samo je sve više duhovni. Vani preostaje sve manje onoga što je još potrebno oploditi. S razvojem čovječanstva sve više će u ljudima živjeti ono što treba oploditi, a vani će biti sve manje za oplodnju. Stoga će na kraju čovjek sve više u svojoj nutrini imati onoga što je bilo vani. Vanjski svijet postat će njegova nutrina. Pounutarnjenje je druga strana napretka razvoja.

Objedinjavanje unutarnjeg s vanjskim i pounutarnjenje vanjskog dvije su točke prema kojima napreduje razvoj ljudi. Ljudi će postajati sve sličniji božanskom, a na kraju i sve više unutarnji. Tijekom razdoblja razvoja Vulkana sve će biti oplođeno. Sve vanjsko postat će unutarnje. Obogotvorenje jest pounutarnjenje. To je cilj i smisao života.

No, do toga možemo doći tek kada si stvari ne predočujemo tako da njima dolazimo samo do apstraktnih pojmova, nego ako stvarno ulazimo u pojedinosti. Čovjek se mora udubiti u materiju, ući u pojedinosti na način da pri oblikovanju imena životinja i biljaka u njegovoj nutrini nastaje nešto što ono što je u riječi povezuje s onim što je osnova klice životinje i biljke, te nastavlja dalje živjeti u duhovnom svijetu. I naš svjetonazor treba određeno poboljšanje poimanja razvoja, jer što je darvinizam učinio u tom smjeru? Darvinizam govori o borbi za opstanak. No, on ne uzima u obzir činjenicu da i poraženi i oni koji su propali podliježu, također, daljnjem razvoju. Darvinist vidi samo bića koja postižu cilj i ostala koja propadaju. Ali ona koja propadaju, raspršuju duhovno, pa se tako ne razvija samo ono što pobjeđuje u fizičkoj borbi. Ono što prividno propada, nastavlja razvoj u duhovnom. To je bitno.

Na taj način prodiremo u smisao života. Ništa, čak ni pobijeđeno, niti ono pojedeno, ne propada, nego se duhovno oplođuje, ponovno duhovno niče. Mnogo je toga propalo tijekom cijelog razvoja Zemlje i čovječanstva, a da čovjek nije mogao nešto izravno učiniti. Promotrimo, primjerice, cijeli pretkršćanski razvoj. Znamo kako je tekao pretkršćanski razvoj. U samom početku čovjek je izašao iz duhovnog svijeta; postupno se spuštao u fizičko-osjetilni svijet. Ono što je u početku posjedovao, ono što je živjelo u njemu, nestalo je, baš kao i životne klice koje nisu postigle svoj cilj. Iz stabla ljudske evolucije vidimo bezbroj poniranja u bezdan. Dok nebrojeno toga u vanjskom razvoju ljudske kulture i ljudskog života propada, pada dolje, gore se razvija Krist-impuls. Baš onako kako se u čovjeku razvija oplođena klica za njegov okolni svijet, tako se i za ono što se čini da u čovjeku propada, razvija Krist-impuls. Nastupa Misterij na Golgoti. To je oplodnja onoga što je propalo, odozgora nadolje. Time s onim što je naizgled otpalo od božanskog i potonulo u bezdan nastaje promjena. Ulazi Krist-impuls i oplođuje ga. A od Misterije na Golgoti nadalje, tijekom daljnjeg razvoja Zemlje, vidimo obnovljeni procvat i Sebe-ponovno-nastavljanje oplodnjom s primljenim Krist-impulsom.

Spoznaja o polarnosti do koje smo došli potvrdila se u ovome najvećem događaju razvoja Zemlje. U naše se doba pojavljuju klice jedne kulture, propale drevne egipatske kulture, jer one su zadržane u razvoju Zemlje. Krist-impuls se spustio i oplodio ih je, a time što ih je oplodio u našoj kulturi, nastupa ponavljanje egipatsko-kaldejske kulture. U kulturi koja slijedi našu kulturu javlja se stara perzijska kultura oplođena Krist-klicom. U sedmom razdoblju pojavit će se stara indijska kultura – visoko spiritualno umijeće poteklo od svetih rišija – u novom obliku, oplođena Krist-klicom. U ovom kontinuiranom razvoju, također, vidimo da ono što smo upoznali kod čovjeka može postati suprotnost: unutarnjeg i vanjskog, duševnog i fizičkog, koji se uzajamno oplođuju. Iznad je Krist-impuls, a ispod je oplodnja s Krist-klicom. Ispod napredujuća Zemljina kultura, odozgo se od Misterija na Golgoti spušta Krist-impuls.

Sada možemo shvatiti smisao Krist-doživljavanja: Zemlja mora sudoživjeti svjetske tajne baš onako kako i pojedinac mora sudoživjeti božanske tajne. Time je položena polarnost u čovjeka, kao i u Zemlju. Poput dva suprotna pola razvijala se Zemlja i ono iznad nje, ono što se tek Misterijem na Golgoti spojilo sa Zemljom. Krist i Zemlja pripadaju zajedno. Dakle, vidimo da je prijeko potrebno da bi stvari uopće zaživjele u stvarnosti da se polarnosti razdvoje jedna od druge, i da se kao polarnosti ponovno objedinjuju za napredak života. To je smisao života.

Time je odista istinito: ako ove stvari tako sagledamo, onda se osjećamo postavljeni u svijetu, osjećamo da svijet ne bi bio ništa bez nas. Duboki mistik kao što je Angelus Silesius[23] dao je neobičnu izjavu koja bi isprva mogla zbuniti ljude:

"Ja znam da bez mene Bog ni jedan trenutak ne može živjeti,

Propadnem li ja,

On se iz nužnosti mora odreći duha."

Kršćani konfesionari[24] ne mogu se složiti s takvim izrijekom. Nikako ne bismo smjeli zaboraviti povijesnu činjenicu da je Angelus Silesius i prije nego što je postao katolik – po vlastitom mišljenju, čvrsto stajao na tlu kršćanstva – bio veoma pobožan čovjek, a ipak je sročio ovu izreku. Tko poznaje Angelusa Silesiusa, zna da ta izreka nije proizašla iz bezbožnosti. Sve što je u svijetu, postavlja se jedno nasuprot drugoga kao polarnosti, koje se ne mogu povezati apstrahiramo li čovjeka. Čovjek je postavljen u sredinu između njih i njima pripada. Kad čovjek misli, svijet u njemu misli. On je poprište, on samo spaja misli. Tako je čak i kad čovjek osjeća i hoće. Sada možemo odmjeriti što znači kad pogled usmjerimo prema prostranstvu svijeta i kad kažemo: „Božansko ga ispunja i Božansko je ono koje se mora ujediniti sa Zemljinom klicom. U meni je smisao života!“ Bogovi su postavili ciljeve. No, oni su također odabrali i poprištena kojem se ti ciljevi trebaju postići.

Ljudska duša je to poprište. Stoga, gleda li ljudska duša dovoljno duboko u sebe, ne samo da će otkriti tajne kozmičkog prostranstva, nego tada, tu duboko, nalazi nešto gdje bogovi čine svoja djela, i čovjek je pri tome. U mojoj posljednjoj misterijskoj drami "Ispit duše" pokušao sam izraziti riječima kako bogovi djeluju u čovjekovoj nutrini, kako se u ljudskoj duši iživljava smisao svijeta i kako će smisao svijeta živjeti u ljudskoj duši. Što je smisao života? To je on, smisao će živjeti u samom čovjeku.

Nastojao sam to izraziti u riječima koje duša može samoj sebi reći:

„U mišljenju tvome žive misli svijeta,

U tvome osjećaju tkaju snage svijeta,

U tvojoj volji djeluju bića svijeta.

Izgubi sebe u mislima svijeta,

Doživi sebekroz svjetske snage,

Stvori sebe iz volje bića.

Ne zastani u daljinama svijeta

Zbog snovite igre mišljenja;

Započni u duhovnim daljinama

I završi u dubinama vlastite duše

Ciljeve ćeš Bogova naći u sebi, spoznavši sebe.“

Hoće li čovjek reći nešto što je istinito, a ne nešto što je čovjeku samo palo na pamet, onda uvijek mora govoriti iz okultnih tajni. To je iznimno važno. Stoga ne smijete o riječima upotrebljavanim u okultnim spisima, svejedno bilo pisane u obliku proze ili poezije, misliti na isti način kao iskazanim u ostalim pjesničkim djelima. Djela koja su zaista proizašla iz istine, iz svijeta i njegovih tajni, nastala su time da duša doista pušta da u njoj govore misli svijeta, da doista pušta da je vatrom prožimaju osjećaji svijeta, ne vlastiti osobni osjećaji, i da sebe zaista stvara iz bića volje.   

Misiji našeg duhovnog pokreta pripada da uči razlikovati između onoga što struji iz svjetskih tajni i onoga što je otkrila samovoljna ljudska mašta. Razvoj kulture sve će se više uzdići, pa će se umjesto proizvoljnih pronalazaka pojaviti ono što živi u ljudskoj duši kao druga polarnost odgovarajućeg duhovnog. Stvari koje su stvorene na taj način, po sebi su oplođene klice koje se povezuju s duhovnim. One su za nešto u svjetskom procesu. To je nešto što nam daje potpunoma drukčiji osjećaj odgovornosti za stvari koje radimo sami kada znamo da ono što radimo jesu klice oplodnje, a ne sterilne klice koje jednostavno nestaju. Tada, također, moramo pustiti da ove klice nastanu iz dubina svjetske duše.

             Možete se pitati: „A kako to postići?“ Strpljenjem. Dok čovjek sve više postaje strpljiv, u sebi ubija svako častoljublje osobne naravi. Osobno nas častoljublje sve više zavodi da možemo izraziti samo ono osobno, ali ne dopušta nam govoriti ono što je izraz božanskog u nama. Kako možemo znati da božansko govori u nama? Moramo ubiti sve što dolazi samo iz nas, a prije svega moramo ubiti svaku častoljubivu težnju. To proizvodi ispravnu polarnost u nama, daje prave plodonosne klice u duši. — Nestrpljivost je najgori životni vodič. Ona uništava svijet. — Ako to uspijete, vidjet ćete kao što sam objasnio da se smisao života postiže naznačenim načinom, oplodnjom vanjskog s unutarnjim. Tada će nam također biti jasno da ćemo, ako naša nutrina nije ispravna, posijati u svijet neispravne klice oplodnje. Koja je posljedica toga? Posljedica toga jest da u svijetu nastaju deformiranosti[25]. U našoj današnjoj kulturi takve su deformacije poglavito raširene. Danas[26] se diljem svijeta pišu knjige svih stilova, gotovo bi se moglo reći brzinom strojeva, a još u osamnaestom stoljeću jedan slavni pisac[27] je zapisao: „Jedna jedina država danas proizvodi pet puta više knjiga nego što je Zemlji za njezino dobro potrebno.“ A danas je postalo još puno gore. Sadašnju kulturu okružuju duhovna bića koja nisu sposobna za život, koja ni ne bi trebala nastati, i ne bi nastala kada bi ljudi imali potrebno strpljenje. U ljudskoj duši će kao neki drugi pol nastati strpljenje – da ljudska duša ne bude besciljno grozničava, što je samo izljev častoljublja i egoizma.

               Ne smijemo to shvatiti kao neku vrst moralne propovijedi, već kao presliku činjenica. Činjenica jest da onim što nastaje iz častoljublja, u našoj duši nastaju takve oplođene klice iz kojih nastaju deformiranosti u duhovnom svijetu. Suzbiti ih postupno, također, i transformirati plodan je zadatak za daleku budućnost.

Misija duhovne znanosti jest ostvariti taj zadatak, a smisao života je da duhovno-znanstveni pogled na svijet preda cjelokupnom smislu života, da nam posvuda u životu struji smisao, da je sve u životu ispunjeno smislom.

Ono što okultizam hoće poučiti ljude jest da smo postavljeni usred smisla, a to možemo ovako izraziti:

„U mišljenju tvome žive misli svijeta,

U osjećaju tvome tkaju snage svijeta,

U volji tvojoj djeluju bića svijeta.

Izgubi sebe u svjetskim mislima,

Doživi sebe kroz svjetske snage,

Stvori sebe iz volje bića.

Ne zastani u svjetskim daljinama

Zbog snovite igre mišljenja;

Počni u duhovnim daljinama

I završi u dubinama vlastite duše

Ciljeve Bogova naći ćeš spoznavši sebe u sebi.“

Dragi moji prijatelji, to je smisao života i tako ga trebaju ljudi razumjeti.

O tome sam želio razmatrati s vama. Ako to učinimo potpuno razumljivim, vrlo osebujnim, tada će duše koje su postale božanske učiniti da to djeluje u vašoj duši.

Teško razumijevanje ovih izlaganja pripišite okolnosti da nam karma dozvoljava da tako važno pitanje kao što je smisao života moramo iscrpsti u dva kratka predavanja, te da bi se mnogo toga moglo samo naznačiti što može zaživjeti tek u vlastitoj duši. Promatrajmo i ovo kao polarnost: mora se dati impuls koji se meditacijom dalje obrađuje, da tim daljnjim radom sva naša suradnja ima smisla, dobiva sadržaj, i treba postati toliko puna smisla da naše duše igraju jedna u drugoj. A ta je suština stvarne ljubavi ujedno i ravnoteža polarnosti. Tamo gdje antropozofske misli trebaju prodrijeti u dušu, trebaju stimulirati drugi pol, na tom se polu trebaju izjednačiti. To može djelovati kao antropozofska „muzika sfera“. Ako na ovaj način i u harmoniji djelujemo u duhovnom svijetu, ako stvarno živimo antropozofski život, tada ćemo također biti ujedinjeni u našem antropozofskom životu.

Volio bih da na ovaj način shvatimo naš današnji susret. Duhovne prilike bile su izraz duha ljubavi i posvećene su duhu ljubavi među nama antropozofima. Zbog toga će ta ljubav, poput iskre koju nosimo, doprinijeti u razmjeni naših duhovnih sadržaja i postat će nešto čime ne samo da se sve više ispunjamo, već sve više potičemo antropozofska stremljenja, a duhovna će znanost postati sredstvo širenja ljubavi koja dodiruje najdublju nutrinu ljudske duše. Ovakva ljubav tada živi dalje. Kao ljudi koji moraju prostorno biti odvojeni jedni od drugih, tada postižemo, također, i unutar antropozofskog društva, da ta ljubav traje u vremenima dok nas karma ne dovede zajedno, čak i u vremenima u kojima na fizičkom planu živimo prostorno razdvojeni.

Stoga ostajemo zajedno i smatrajmo ispravnim motivom da uvijek ostajemo zajedno s onim najboljim što imamo u našim dušama, da smo se s našim najboljim duhovnim sposobnostima uzdigli do božansko-duhovnih visina. U tom ozračju, dragi moji prijatelji, hoćemo i dalje ostati zajedno.

Dokumentacija: postoji samo jedan zapis ova dva predavanja nepoznatog zapisničara.

Naslov predavanjima "O smislu života" dao je sam Rudolf Steiner.

Prevela Ivanka Tanja Franjević Petrović

Doljani, 7. studenoga 2020.

[1] Ova dva predavanja „O smislu života“ Rudolf Steiner održao je u travnju 1912. godine u tadašnjem Teozofskom društvu i obraća se teozofima, ali budući da su ova dva predavanja dio ciklusa predavanja sadržanih u GA 155, koja je predavač održao u razdoblju od 1912. do 1914., u razdoblju osnutka prvog Antropozofskog društva, i da se od tada obraća antropozofima, izraz teozofija zamijenjen je s izrazom antropozofija – kao i u mnogim još ranijim predavanjima.

[2] GA 182 Zürich, 9. Oktober 1918, Was tut der Engel in unserem Astralleib? Što čini anđeo u našem astralnom tijelu?

[3] Bogovi podzemlja.

[4] EineArtNaturgedanken – jedna vrsta misli prirode, svojevrsna prirodna misao.

[5] Buda – prema predaji, spazivši da postoje starost, bolest i smrt, u 29. godini života napušta svoj povlašteni život težeći za spoznajom. Predaje se meditaciji, nakon 49 dana postiže prosvjetljenje i postaje Buda – probuđeni. U Propovijedi iz Benaresa, poznatoj kao „pokretanje kotača učenja“ objavio je svoj nauk kako bi pomogao ljudima izaći iz kruga rađanja i smrti.

[6] Sanskrtska riječ avatār ili avatara znači "silaženje" i podrazumijeva silazak u niže razine postojanja kako bi se ostvarila posebna svrha. GA 107 str. 222 „Avatari su duhovna bića koja se inkarniraju u ljudska tijela da bi kao ljudi zahvatili u razvoj, bez da, tako-reći, od tog utjelovljenja imaju nešto za sebe, i ono sve što iskuse u svijetu za njih same nema nikakvo značenje. Najveće Avatar biće koje je živjelo na Zemlji je Krist.“

[7] U njemačkom Elias, a u hrvatskom Ilija.

[8] ÄndertdieSeelenverfassung! Promijenite duševno stanje, duševno raspoloženje ili „Preobrazite se!“

[9] Rafael, Raffaello Santi ili Sanzio, talijanski slikar i graditelj (6. travnja. 1483. –  6. travnja. 1520.). U prvom razdoblju stvaralaštva pretežno slika kompozicije iz života Blažene Djevice Marije. U drugom razdoblju radio je velike oltarne slike, a u trećem razdoblju, stalno boravi u Rimu u službi dvojice papa, ostvaruje svoja najpoznatija djela, freske povijesne, mitološke, alegorijske i biblijske tematike.

[10] Rafael je prvu Bogorodicu naslikao za  rimsku crkvu Santa Maria in  Aracoeli. Drugu sliku Bogorodice, Sikstinsku Madonu, Rafael je naslikao za samostansku crkvu San Sisto u Piacenzi, i ona je izložena u galeriji ''Starih majstora'' u Dresdenu. Tolstoj i Dostojevski imali su njezinu reprodukciju u svojim sobama.

[11] Interkonfesionalan – koji se tiče međusobnog odnosa raznih vjeroispovijesti; ne dijeli ni ne razlikuje prema pripadnosti vjeri.

[12]Giovanni Santi,prve slikarske poduke Rafael je dobio od svojeg oca zlatara i kipara.

[13] „Akaša kronikom naziva se svojevrsno svjetsko sjećanje, zapis o čovjekovim prethodnim zemaljskim utjelovljenjima.“ (iz GA 61 str. 271) „Sve što radimo u životu, odražava se u Akaša slikama… one ostaju vidljive u Akaša kronici, tako vidioc može vidjeti zrcalne slike onoga što je osoba učinila tijekom svojega života.“ (iz GA124 str. 132)  

[14] Novalis, pravim imenom Friedrich Leopold Freiherr von Hardenberg (1772. – 1801.), njemački književnik, pjesnik romantike, mistik, filozof, veliki erudit u svim područjima znanja 18. stoljeća. Za njegove književne zapise, bilješke i dnevnike, napose je karakterističan njegov fragmentarni način pisanja. Roman „Heinrich von Ofterdingena“ ostao je nedovršen i objavljen je poslije njegove smrti, i postao je paradigma romantičarskog pokreta. Novalisova pjesnička djela su: „Himne noći“, „Fragmenti“ i „Duhovne pjesme“.

[15] Oberbewußtsein – gornja svijest; iz teksta je moguće pročitati da nije riječ o budnoj, dnevnoj običnoj svijest. Više o gornjoj svijesti i nadsvijesti pogledati: „Anthroposophie Die Geisteswissenschaft Rudolf Steiners: Ein alphabetisches Nachschlagewerk“.  

[16] Do sada nije pronađeno koji je njemački fiziolog napisao tu brošuru.

[17]Riječ je o nitima živaca.

[18] Knjiga koja slovi kao temelj antropozofije, knjiga u kojoj svatko može naći odgovore na sva bitna životna pitanja koja si postavlja. Ona otvara vidike spoznaje, vodi čovjeka u područja koja nosi u sebi, koja mu stoga nisu strana, pa i onda kada za njih prije nije znao.

[19] Prema biblijskim zapisima ljudima je nakon izgona iz Raja bilo dozvoljeno jesti sa stabla znanja, ali zabranjeno sa stabla života. Dr. Rudolf Steiner je u mnogim predavanjima izlagao o simboličnom i okultnom značenju stabla života, primjerice u GA 93 str. 231, i stabla znanja, primjerice GA 141 str. 73.

[20] Pogledati GA 182,Zürich, 9. studeni 1918., Was tut der Engel in unserem Astralleib? Što čini anđeo u našem astralnom tijelu?

[21] Der Schauplatz – mjesto na kojem se nešto odvija ili se dogodilo, poprište, mjesto ogleda, mjesto događanja.

[22] GA 003 Wahrheit und Wissenschaft.

[23] Angelus Silesius, (Breslau, oko 1624.–1667.), pravim imenom Johannes Scheffler, njemački pjesnik i mistik. «Ich weiß, daß ohne mich Gott nicht ein Nu kann leben, werd' ich zunicht, er muß von Not den Geist aufgeben», iz zbirke "Kerubinski putnik" prožetom dubokom religioznošću i mističkim činom povezanosti s Bogom kao pokušajem nadvladavanja sztalaao života i tako ga prvoti?3 puta godišnje, ali i ovaj jedan jučerašnji susreta na kraju prve priče čula sam žabu kako k zemaljskih prilika.

[24]KonfessionelleChristen,kršćani konfesionari – kršćani koji prakticiraju ispovijedanje.

[25] Mißgeburten – nakaze, deformacije, „biće rođeno s teškim osakaćenostima“, Duden.

[26] 24. svibnja 1912.

[27] Poznati pisac je GeorgChristophLichtenberg,1742-1799. "U Njemačkoj sigurno ima više pisaca nego što ih je potrebno za dobrobit u sva četiri dijela svijeta."

• Slijedeće >