Carl Unger - Pokušaj jednog kategorijalno-logičkog izvođenja temeljnih fizikalnih pojmova

Pokušaj jednog kategorijalno-logičkog izvođenja današnjih temeljnih fizikalnih pojmova

Carl Unger

Objavljeno u: Gäa Sophia

Jahrbuch der Naturwissenschaftlichen Sektion

der freien Hochschule für Geisteswissenschaft

am Goetheanum Dornach,.

1927., Bd. II, str. 76 – 82

U jednoj bilježnici1 Rudolfa Steinera iz 1923. godine nalazi se sljedeća rečenica: „Svijet mora biti pronađen iz čovjeka – mora se steći odvažnosti za antropomorfizam.“ S tom rečenicom naznačen je velik korak, kojeg je Steiner učinio preko Goethea. Goethe je bio svjestan da za čovjeka nema nikakvog smisla govoriti o nekakvoj drugoj istini nego što je čovječja: „Čovjek nikad ne shvaća koliko je antropomorfan“ („Govori u prozi“). U svom izdanju „Govora u prozi“2 Steiner je napisao sljedeću primjedbu za tu rečenicu i druge s time povezane Goetheove izrijeke: „Sve objašnjavanje prirode sastoji se u tome da se iskustva, koja čovjek čini samome sebi, pretumačuju u predmet. Čak i najjednostavnije pojave objašnjavaju se na ovaj način. Kad objašnjavamo sudar dvaju tijela, to se događa na način da si predstavljamo kako jedno tijelo izvršava na drugo slično djelovanje kakvo bismo mi sami izvršili, kad bismo se sudarili s neki tijelom… Sve objašnjavanje je stoga antropomorfno…“ Odvažnost za antropomorfizam sastoji se dakle u tome, da ne ostajemo rezignantni pri konstatiranju te činjenice i [onda] govorimo o granicama spoznavanja, nego da vlastito bitstvo uspinjemo k sve višim spoznajnim sposobnostima i time od antropomorfizma napredujemo prema antropozofizmu. Antropozofija je rezultat jednog spoznavanja, koje ne ostaje pri sposobnostima danim kroz prirodu i povijest čovječanstva, nego ih uspinje u nutarnjem razvoju. Ako za čovjeka nema nikakvog smisla govoriti o nekoj drugoj istini nego što je čovječja, onda zacijelo treba samog čovjeka oblikovati iznad sebe; „… i ako nijedan smrtnik, po onom zapisu, na tom mjestu ne digne zavjesu, onda ćemo morati pokušati biti neusmrtivi; tko je ne želi dignuti, nije pravi učenjak iz Saisa.“ (Novalis.)

Problem antropomorfizma kao takav bio je sasvim poznat već u starom vijeku, čak bi se moglo reći da čitava filozofija ima svoje porijeklo u tom problemu. U povijesti filozofije uvijek se prihvaćalo formu koja je odgovarala onom stupnju svijesti koji je slijedio iz te filozofijske epohe (vidi Rudolf Steiner „Zagonetke filozofije“). No upravo kod jednog takovog problema ne bi imalo svrhe pristupati spoznajama povijesti filozofije, ako mjera prosudbe ne bi bila prethodno nađena u današnjem čovječjem doživljavanju; vrijedi štoviše obrnuto, osvijestiti si pri jednom takvom fundamentalnom problemu da se povijest filozofije ponavlja upravo u današnjem pojedinačnom čovjeku ili, drugačije izraženo, sebe istovaruje na njegovoj duši i to ne samo kod čovjeka koji odrasta, nego čak u samom pojedinačnom spoznajnom aktu. Spoznaja je jedna sasvim ljudska okolnost i može se sasvim ozbiljno uzeti da je čovjek mjera svih stvari (Protagora). Tomu nasuprot današnje spoznajno-teorijsko stremljenje sastoji se u sve više uzaludnom pokušavanju čovjeka da se od toga pobjegne, kako bi sebe sama ipak ponovno pronašao u svemu „objektivnome“. Novalis je za to u svojim „Učenjacima iz Saisa“ napisao divnu bajku o Zumbulu i Ružici.

Rudolf Steiner je noviji prirodoznanstveni način spoznavanja istaknuo kao ono naznačajnije, on je bio jedino polazište iz kojeg je mogao pronaći put za govorenje današnjem čovječanstvu o duhovnom svijetu. Sljedeća njegova rečenica ističe jedno sasvim odlučujuće mjesto: „Umnogome se radi o tome da se kroz antropozofiju shvati na koji način se predstave, koje čovjek stječe u pogledu vanjske prirode, moraju držati pred čovjekovim promatranjem.“ Takova rečenica može dati povoda spoznajno-teorijskim razmatranjima, koja su neoboriva, i čiji je misaoni hod sam Rudolf Steiner sproveo u najrazličitijim formama. Ako čovjek sa svojim spoznavajućim bitstvom, s opažajem i mišljenjem, mora biti pretpostavljen kako bi spoznavao bilo što „u pogledu vanjske prirode“, onda time nastajuća spoznaja ne može biti primijenjena kako bi ponovno objašnjavala čovjeka, njegovo opažanje, njegovo mišljenje. Osobito prodorno taj misaoni put Rudolf Steiner je spram transcendentalnog idealizma do važenja doveo u svojoj „Filozofiji slobode“. No neizbježno će sasvim općenito kod svakog konsekventnog nastavljanja bilo koje spoznajne teorije nastupiti to vraćanje na njeno vlastito porijeklo. Odlučujući kriterij neke spoznajne teorije je pitanje, može li se ona primijeniti na sebe samu. Pritom ona mora razotkriti svoju nosivu snagu. Sada pak to postupanje mora biti nastavljeno do u svako današnje promatranje, a to je moguće samo mišljenju.

Rudolf Steiner je mišljenje o mišljenju otkrio kao polazište za nalaženje zbilje. Spram toga je bilo prigovoreno, da nikad ne mislimo o mišljenju, već samo o onom mišljenom; dakle, da sadašnje mišljenje nikad ne može biti učinjeno predmetom mišljenja, nego samo prošlo, ono u sjećanju. No potom se, prema tom prigovoru, mišljenje o onom mišljenom ni na koji način ne bi razlikovalo od mišljenja o bilo čemu drugome, to znači da mišljenje kao takvo nikad nije uhvatljivo. Taj prigovor je posve vrijedan pažnje i važno je prodrijeti u njegov logički temelj. Prigovor logički počiva na tome da mišljenje o mišljenju vodi u regressus ad infinitum, naime ovako: Ako mislim o nečem mišljenom, onda moram, kako bih došao do mišljenja o mišljenju, napraviti prijelaz do mišljenja onog mišljenja, koje sam pritom primijenio itd. u beskonačno. Dokaz da neko razmatranje vodi u beskonačni regres, važi kao njegovo opovrgavanje. A što ako bi taj regres bio ispunjiv? E pa tome je zaista tako!

Moguće je razviti predstavu da se ono mišljeno koje pada u prošlost privuče bliže sadašnjem aktu mišljenja, sve dok to događanje ne skonča u sebi samome. Onda svakako ostaje mišljenje; ali tada ne nastupa stanje spavanja, nego jedna budnost pri mirujućem mišljenju. To je stanje meditacije koje je Steiner često opisivao. Ono je krajnja točka koju obična svijest može postići i izvorište za nadosjetilnu svijest. Ovdje se ono „Ja“ doživljava kao bitstvo i ujedno kao izvor sve zbilje. To je točka gdje mišljenje klapa u htijenje i htijenje postaje svjesno. To sve se ima zadržati u samopromatranju i ono se time pokazuje kao nesvjesno i nespoznato, koje kao takvo počiva u temelju svake spoznaje.

Sada se dolazi do toga da se za pojedinačna područja znanja pokaže, kako ona iz tog temelja preuzimaju svoje metode. To onda razotkriva njihovo antropomorfno porijeklo. To se mora sasvim osobito dogoditi za onu noviju znanost, koja je po metodi postala mjerodavnom za šira područja znanja, za fiziku.

Istupi li se iz opisanog stanja u smjeru obične svijesti, onda je to jedan voljni akt, kojim se iz jedne apsolutne zbilje stupa u jednu relativnu. Relacije, koje tu nastupaju, čisti su pojmovi i ideje. To su tvorbe apsolutnog „Ja“-bitstva, jednog voljom nošenog zbivanja. Takovo leži nesvjesno u temelju svake spoznaje, pa i u spoznajama fizike; zato se običnoj svijesti čini kao apstrakcija; no iz apsolutnosti meditativnog stanja stvoreni, ti čisti pojmovi su put uzdizanja onog nesvjesnog do svijesti; oni su objave čistog „Ja“-bitstva. Ali čisti pojmovi čistog „Ja“-bitstva ujedno su nijekanje njega. Ovdje se pokazuju prve real-kategorije, ne kao apstrakcije iz onog mišljenog, nego kao tvorbe mišljenja. Možemo ih iščitati iz samog pojavljivanja:

1. Apsolutnost je granica spram neke druge svijesti. 2. Relacija je odnos „Ja“-bitstva prema sebi samome; u tome se ono stvara. 3. Negacija i 4. Polaritet (dvojstvo) i to Negacija u Polaritetu prema Apsolutnosti, koja se time pojavljuje kao 5. Pozicija, i Polaritet u Negaciji  Apsolutnosti, koja se time pojavljuje kao 6. Jedinstvo. U tome pak vlada 7. Jednakost, čiji Polaritet i Negacija objavljuju Relaciju kao 8. Različitost. Time je sad već dano 9. Mnoštvo i možemo mnoge Jednakosti označiti kao 10. Kvantitetu, a pojedinačne različitosti kao 11. Kvalitetu. Cjelina je objava čistog „Ja“-bitstva: 12. Aktio, voljom nošeno zbivanje. – Primijetit će se kako to izvođenje slijedi iz stalnog zahvaćanja u sam proces koji se izvršava, tako da ono sebe sama nosi.

Time što cjelina sebe zatvara kao Aktio, izlazi ona iz sfere čisto duhovnoga i postaje 13. Masa u jednoj sljedećoj sferi, iz koje se svijest povukla iz mišljenja o mišljenju, i cjelina nastupa u stanje 14. Passio. Aktio i Passio se razlikuju kao 15. Habitus (stanje) i sada dolazi do jedne vrste ponavljanja ili odraza, pri čemu real-kategorije postaju formal-kategorije: sadržaj postaje formom, bitstvo postaje 16. Pojava, i zbilja postaje 17. Učinkovitošću. Dok se prva grupa kategorija (1 do 12) ispunila u 18. Univerzalitetu onoga „Ja“, sada u drugoj negaciji Apsolutnosti, faktor zbilje postaje 19. Individuacija. To je jedna vrsta 20. Ravnoteže između „Ja“ i „Ne-Ja“. Područje te Ravnoteže naziva se onim duševnim. Sada se 21. Situs tog područja kao 22. Vrijeme može razlikovati od onog duhovnog, od 23. Kauzaliteta. Posljednji korak, treća negacija Apsolutnosti, daje Situs 24. Prostora, onog nastalog, djela.

Ako smo pri prvoj negaciji imali ono „Ja“, koje je u sebi nosilo mogućnost onoga „Ne-Ja“, onda smo sada postigli sferu onoga „Ne-Ja“, iza koje stoji samo još mogućnost onoga „Ja“. To je sfera tjelesnosti. Tjelesnost je kategorijalno određena time da se „Ne-Ja“ usmjerava na sebe sama: To je osjetilni opažaj. No ovdje imamo posla još samo s nečim pseudo-kategorijalnim. Tako se npr. kauzalitet pojavljuje kao nužnost, apsolutnost (substantia) kao „zakon“ održanja energije ili tvari. Takve pseudo-kategorije usnivaju se u svijet tjelesnosti (pogrešno nazvan svijetom tvari) i postuliraju kao zakoni djelatni u svijetu.

Tako možemo iščahuriti takozvane temeljne fizikalne pojmove. Oni nisu ništa drugo nego dekadentni ostaci jedne izvorne duhovne svijesti, koja je postala poreknuta u tri stupnja negacije duha. Odatle svezanost fizike na tri dimenzije prostora. Mi smo tri koraka negacije gore snabdjeli s oznakama, koje je Rudolf Steiner otisnuo u jednom posebnom kontekstu: bitstvo, objava, učinkovitost, djelo. To ukratko možemo sažeti:

„Ja“ . . . bitstvo

 „Ne-Ja“ u „Ja“ . . . objava

„Ja“ u „Ne-Ja“ u ravnoteži . . . učinkovitost

„Ja“ u „Ne-Ja“ . . . djelo

Ako bismo sada dokazivali kako su ta tri stupnja nastupila u modernoj fizici, onda bismo mogli postaviti sljedeće:

Bitstvo, 0. dimenzija, potencijal, pojam mogućnosti

Očitovanje, 1. dimenzija, snaga, pojam međusobne uzrokovanosti (kauzalitet)

Učinkovitost, 2. dimenzija, kretanje, pojam posljednosti (vrijeme)

Djelo, 3. dimenzija, masa, pojam porednosti (prostor)

Kroz gore razvijene 24 kategorije ne treba naravno biti kazano ništa zadovoljavajuće za kategorijalni problem, tu imamo čak i udvostručenja i preklapanja, ali u jednoj vježbi bi se trebalo pokazati da su današnji temeljni fizikalni pojmovi kroz jedan realan proces apstrakcije zgušnjavani iz duhovnog u fizičko. Mišljenje se ipak nesvjesno uspinje pri svakoj spoznaji ovom ili nekom drugom ljestvicom pojmova do čovječjeg duhovnog izvora i bila bi zabluda vjerovati da bi se „zakone“ prirode, to znači misaoni sadržaj metodički istraženih područja opažaja, moglo izvesti iz vanjskog svijeta. Zapravo je obrnuto: Svijet opažaja je za naša spoznajna pitanja nijem, ako se njega ne izvodi iz odgovarajućih misaonih formi od čovječjeg bitstva. Priroda može primjereno odgovoriti samo na ona pitanja, koja su njoj upravljena. Pitanja naše obične fizike su gruba mreža pojmova, s kojom se može hvatati samo materijalističke odgovore, oni duhovni kroz nju ispadaju. U tome se pokazuje nesvjesni antropomorfizam današnje fizike.

U prirodnoj znanosti se nalazi previše duhovnosti, da bi se negiralo duh. Odvažnost za antropomorfizam vraća se svjesno k meditativnom polazištu našeg kategorijalnog razvoja i uzdiže vlastito čovječje bitstvo do jedne više svijesti pitanja. To je Rudolf Steiner razvio kao imaginaciju, inspiraciju i intuiciju; i iz toga su se pojavila pitanja o osjetilnom opažaju, koja su dovela do nove fizike njegovih prirodoznanstvenih kursova.

1 Vidi „Anthroposophie, Wochenschrift für freies Geistesleben“, 9. godište, br. 41.

2 Kürschnerova National-Literatur 117, 2, str. 353.

 

s njemačkog preveo

Kristijan G.

Siječanj 2016.