Karma-orijentiranje spoznajne teorije

Karma-orijentiranje spoznajne teorije

Karl Ballmer

Iz: Karl Ballmer, AE Biedermann heute!

Bern 1941, Reihe Anthroposophie und Theologie,

Heft 3 ‹Zur theologischen Aufrüstung› (Troxler-Verlag), S. 41- 55

Pitanje o bitstvu spoznaje mora danas – od [strane] nas – biti drugačije postavljeno, nego što ga je Rudolf Steiner postavio 1890. Ako bismo se htjeli ograničiti na ponavljanje spoznajne teorije Rudolfa Steinera, to bi značilo ignorirati svijet spoznaje i činjenica kojeg je stvorio Rudolf Steiner. Nije u pitanju ideelni sadržaj Steinerovog spoznajnog nauka, ali je u pitanju zacijelo njegova konsekvenca za nas i s time ovo „Kako“ našeg pitanja u našem prikazu.

Za nas je odlučujuće novo to, da mi sve znanje i svu problematiku znanja – a time sam spoznajni problem imamo razmotriti pod kutom gledišta karme. Drugost i osebujnost našeg pitanja o bitstvu spoznaje sastoji se u tome da spoznajno postignuće Rudolfa Steinera znamo kao faktičku pretpostavku našeg pitanja. Ta pretpostavka nije teorijske, nego karmičko-faktičke vrste, to znači da ona kazuje kako mi naš problem zahvaćamo iz svijesti našeg stajanja unutar jedne konkretne karmičke situacije. Ako se smijemo odvažiti na iznenađujuću tvrdnju – a za nju se moramo odvažiti –, ako se hoćemo držati smisla stvari, onda moramo odmah reći: „bespretpostavna“ u smislu strogog zahtjeva „Istine i znanosti“ naša spoznajna teorija neće biti; ona štoviše hoće izričito pretpostaviti spoznajni čin jedne određene osobnosti.

Time što teorijsko stajalište zamjenjujemo s karmičkim, izvršavamo jedno principijelno kompliciranje znanstvenog stava, koji se teoretičarima 19. stoljeća činio kao jedino mogući i stvari primjeren. Tim svjesnim kompliciranjem ne bismo htjeli previdjeti da doduše već pojam teorije u antropozofijskom kontekstu ima drugačiji sadržaj nego što ima u apstrakcijama akademijskih škola. Teoretičar spoznaje Rudolf Steiner olakšava nam naime napredovanje od životu udaljenih teorijskih apstrakcija k životno hranjivoj svijesti karme, jer je njegova spoznajna znanost sama „jedan dio života“. Sam spoznajni događaj u Rudolfu Steineru je „jedan član u oblikovanju zbilje ... Svijet nije dovršen, bez da je spoznat. U spoznavanju čovjek ne radi nešto za sebe samog, već radi zajedno sa svijetom na objavi zbiljskog bitka“.

Time što Steinerovu spoznajnu teoriju uzvisujemo do pretpostavke za naše spoznajno pitanje, mi ne pretpostavljamo neku teoriju, nego se orijentiramo na jedno značajno žarište svjetske zbilje same. To je jedini smisao našeg novog orijentiranja. To žarište svjetske zbilje, iako je Rudolf Steiner fizički plan napustio prije 15 godina, za nas nije nikakav puki „historijski faktum“. Mi strogo razlikujemo svijet historije od karmičkog svijeta. U historijskoj spoznaji teorijskim razmatranjem se postavlja nadvremenski kontinuitet između jednog događaja koji se dogodio u prošlosti, i sadašnjosti; u karmičkoj sferi pojedinačni se čovjek s vremenski ranijim događajem povezuje putem nadvremenskog egzistencijalnog misaonog odnosa, sa svojim doživljavanjem kao čitavim čovjekom. Objektivno poštovanje na primjer, koje živi spram jednog mišljenja koje je Steiner realizirao, može biti konstitutivno za njegovu sadašnju punu ljudsku egzistenciju i baš zbog toga pada u karmičku sferu, jer ja moram kao karmu naznačiti ono što su-uzrokuje jezgru mog najdubljeg bitstva i što – kao Ja – nije identično s mojim Ja. Taj odnos nikada neće biti moguće razumjeti kategorijama historijskog mišljenja.

Jer smisao našeg orijentiranja na svijet karme s obzirom na spoznajno pitanje može biti razjašnjen time da pokažemo kako je prihvaćanje jedne karmičke ovisnosti za spoznajnu teoriju Rudolfa Steinera samog jedna nemogućnost. Rudolf Steiner je svoj spoznajni nauk doduše razvio najprije na Goetheovoj spoznaji prirode, i to je nedvojbeno bilo pitanje karme hoće li se to dogoditi. No mora se uvidjeti da je Steinerov odnos prema Goetheu točno obrtanje našeg odnosa prema Steinerovom spoznajnom postignuću: da se Goethe u sferi karme nalazi u istom položaju u kakvom smo mi, naime u situaciji sudbine, čiji subjekt je prabitstvo, koje u Rudolfu Steineru s određenjem bitstva spoznaje ujedno ispunjuje određenje bitstva čovjeka.1 Prabitstvo u Goetheu trpi sudbinu, doduše dospijevanja do zorova o fizikalnom prafenomenu, o prabiljci, dospijevanja do predodžbi o praživotinji, ali ne do zora mišljenja i pra-čovjeka (Urmenschen).

Rudolfu Steineru, kad je imao tek jedva nešto više od dvadeset godina, izvana je prišla zadaća da surađuje na izdavanju Goetheovih prirodoznanstvenih radova. Ovome izvana pridošlome iznutra odgovara sposobnost odmjeravanja objektivnog svjetskog značaja Goetheovih spoznajnih postignuća. Baš je to ono osebujno svijeta karme, u opreci dosad poznatome svijetu bitka, da su u njoj osobnost koja djeluje i njeno duhovno-fizičko okruženje usuglašeni kao jedinstveni totalitet. Hermann Poppelbaum značajno naznačuje zadaću karmički mišljenog obuhvata cjeline: „Obično se preusko razapinje opseg onoga što jednome čovjeku „pripada“. Njegovu tjelesnost se često gleda kao da bi ona mogla egzistirati bez njenog bližeg ili daljeg okruženja; a ovo itekako pripada njemu poput svake crte tijela. Ali još više: ne nosi samo okruženje ovaj pečat supripadnosti za jedno određeno Ja, nego pri pobližem promatranju tomu pripada i svaki zajednički život s ljudima, trajni ili prolazni život u ophodu, u širem smislu svaki doživljaj pripada jednoj tajnovitoj cjelokupnosti, koja je za određenog čovjeka jednako značajna kao i bilo koje tjelesno svojstvo. Na primjeru značajnijih likova to je najjasnije.“2

Nije dovoljno uvidjeti da prvi period Steinerovog spoznajnog stvaranja ima karmičku vezu s Goetheovim spoznajnim nastojanjem; Steinerov odnos prema Goetheu sili nas još više da sada naznačimo mjesto na kojemu ono univerzalno karmičko u Goetheu u jednom izvjesnom dovršenju njegova bitstva utječe u zbivanje slobode. Kako sloboda i karma mogu jedna pored druge postojati, kako se odnos slobode i karme ima ispravno misliti, može proizaći iz jedne primjedbe, koju Rudolf Steiner sam čini o odnosu svoje spoznajne teorije prema Goetheovom pogledu na svijet, u predgovoru „Istine i znanosti“: „Ja sam svoja filozofijska promatranja dosad uvijek izlagao nadovezujući se na Goetheov pogled na svijet, u kojeg me najprije uveo moj iznad svega štovani učitelj Karl Julius Schröer, i koji za mene u istraživanju Goethea stoji tako visoko, jer njegov pogled uvijek prevazilazi ono pojedinačno i ide na ideje. – S ovim spisom nadam se da ću sada pokazati, da je moja misaona građevina u sebi samoj utemeljena cjelina, koju ne treba izvoditi iz Goetheovog pogleda na svijet.“ Ne samo s obzirom na idejne sadržaje, nego i po njihovom nastajanju Steinerova spoznajna teorija nema svoj fundament u bavljenju Goetheovim pogledom na svijet. To nam se objašnjava u predgovoru za novo izdanje (1923) „Osnovnih crta spoznajne teorije Goetheovog pogleda na svijet“. Tamo Steiner kaže, da su ga njegove vlastite misli – u raspravljanju sa spoznajnom teorijom Liebmannovom, Volkeltovom, Eduard von Hartmannovom itd. – vodile do jednog zora o bitstvu spoznaje. „Uvijek mi je jasnijom postajala činjenica, da mi se moje vlastito promatranje postavilo u spoznajnu teoriju Goetheovog pogleda na svijet.“

Kada je riječ o vezi Steinerovog spoznajnog stvaranja s Goetheom, ni na koji način se naravno ne misli na karmičku vezu u smislu da bi se u prošlim ranijim životima imali tražiti uzroci veze obaju individualiteta. Osvrtanje na takve – hipotetske – odnose za naš misaoni put bilo bi posve beznačajno. Spram toga je važno ustanoviti da u Steinerom ovladani životni totalitet ulazi od Goethe-bitstva ono što je od univerzalnog značaja. Rudolf Steiner u izvjesnom smislu preuzima odgovornost za Goetheov doprinos na objavljivanju zbilje svijeta. Rudolf Steiner je napisao Goetheovu duhovnu biografiju (Goethes Weltanschauung, 1897). Knjiga ne sadrži ništa o Goetheovoj biografiji u uobičajenom smislu. Ona opisuje, u okviru velike duhovno-povijesne suovisnosti, osobito sudbinu platonizma, Goetheovu metodu spoznaje prirode kao ključ za razumijevanje njegova cjelokupnog pogleda na svijet i s opisom Goetheovog spoznajnog života posreduje jedinstvenu, neusporedivu objavu zbilje svijeta.

Naše potpuno premještanje s čisto teorijske ka karmičkoj vrsti promatranja spoznajnog problema zahtijeva jedno razjašnjenje uloge osobnosti, jer u sferi karme imamo posla s duhovnim osobama. Prisjetimo se najprije, da ono osobno individualno i ono univerzalno nisu nikakve opreke koje se međusobno isključuju. To nam s jasnoćom kakva može biti samo poželjna objašnjava poglavlje „Osobnost i svjetonazor“ knjige „Goethes Weltanschauung“: „Pojedinom čovjeku istina se pojavljuje u jednom individualnom odijelu. Ona se prilagođava posebnosti njegove osobnosti. To osobito vrijedi za najviše, čovjeku najvažnije istine. Kako bi ih stekao, čovjek prenosi svoje duhovne, najintimnije doživljaje na promatrani svijet i s njima ujedno ono najposebnije svoje osobnosti. Ima i općevažećih istina koje prima svaki čovjek, bez da im daje neko individualno obojenje. Ali one su najpovršnije, najtrivijalnije ... Istina u nutrini pojedinog čovjeka govori različitim jezicima i dijalektima; u svakom velikom čovjeku ona govori svojim vlastitim jezikom, koji pripada samo toj osobnosti. Ali uvijek je to ista istina, koja govori.“

Ako se na toj visini uvidi problem osobnosti, nikakve teškoće se ne mogu pojaviti s obzirom na objektivno značenje onog individualnog; ono individualno i najindividualnije nikad nije negacija onog univerzalnog. Naše agnostičko, u filozoficima diletantirajuće doba nema nikakve metode za razumijevanje uloge osobnosti pri uspostavljanju istine. Spoznajna zajednica antropozofa nalazi se u boljem položaju: njima se o univerzalno objektivnoj istini govori kao o „bitstvu antropozofije“ i u vezi nužnosti leži da se to bitstvo ne predočuje neosobno. No zato se ujedno antropozofijskom radu, koji se bori za očuvanje „bitstva antropozofije“ postavljaju posebno teška pitanja i zadaće. – U jednom radu oko problema Antropozofskog društva nalazi se zastupano stajalište, kako je Rudolf Steiner svojem djelovanju dao da bude potpuno određeno objektivnim potrebama, kako je svojom duhovnom znanošću osnovao jednu „spoznajnu zajednicu“, „koja ni na koji način nije povezana s njegovom osobom“.3 To shvaćanje je točno u onom stupnju u kojem je jednostrano. Ono je točno, ukoliko se pred očima ima zadaću izlaganja objektivnog važenja istine antropozofije pred forumom opće i ne baš zahtjevne znanstvenosti vremena; ali ono je upravo jednostrano jer ne spoznaje da unutar „spoznajne zajednice“ Antropozofskog društva problem mora biti puno dublje zahvaćen. – Albert Steffen je na problem onog osobnog naišao u jednom članku, „napisanom za obljetnicu Steinerovog rođenja 27. veljače“ (1930). On našem problemu dodaje jednu novu stranu, time što ne želi razjašnjavati odnos individualiteta spram istine, nego odnos onog osobnog prema „metodi“ nalaženja istine. To bi moglo biti važno i plodonosno zato što antropozofija kao spoznajni put nije put za osobito nadarene osobnosti, nego „za sve ljude“. Steffen navodi: „Jedna metoda, koja treba važiti za sve ljude zdravog razuma, ne može biti ovisna o sudbini nekog pojedinca, iako ona mora biti stvorena od jedne na sebi samoj počivajuće osobnosti. To znači: usprkos tome što čovjek koji ju je našao, ima svoju individualnu sudbinu, metoda ne bi trebala biti povrijeđena od iste ... A to je najglavnija značajka duhovnoznanstvene metodike u smislu Rudolfa Steinera.“ Ja ne vjerujem da se tako temeljito može promašiti jezgru stvari kao što je to učinio Steffen u svom misaonom putu. Da jedna metoda iznalaženja istine (istine u odnosu na dublje bitstvo čovjeka) treba imati važenje za „sve ljude“ moguća je samo onda, ako se u svijetu Krist-karme posebni individualitet uzdigne u reprezentanta čovještva i postane uzrok karme drugih ljudi u odnosu na njihovo čovještvo, ukoliko oni svjesno zahvaćaju zadaću svog čovječjeg cilja. Stoga je točno otprilike ono suprotno od pomalo nejasnog Steffenovog shvaćanja: jedna metoda, koja treba biti valjana za sve one ljude, koji svjesno zahvaćaju zadaću svog čovječjeg cilja, može biti posljedica samo toga da slobodno oblikovana karma jednog posebnog pojedinca čini doživljivom realnost nadosjetilnog čovjeka, tj. „bitstva antropozofije“ za „sve ljude“. Sigurno je metoda dokazivanja zbroja kuteva u trokutu neovisna o osobnoj sudbini pronalazitelja dotičnog dokaza; no zato se radi i o jednoj općoj istini one vrste, koju Steiner uračunava u najpovršnije i najtrivijalnije (usporedi gore). Duhovnoznanstvene istine su svakako više vrste. One se tiču bitstvene jezgre čovjeka, koja je jedno Ja. „Metoda“ nalaženja duhovnoznanstveno-antropozofijske istine – usprkos antropozofskim i neantropozofskim nesporazumima – ne može se sastojati u ničem drugom nego da ja postanem svjestan stajanja u „duhovnom svijetu“, ukoliko u knjigama i predavanjima položene misli antropozofijskog učitelja na-domišljam (nach-denke; naknadno mislim; razmišljam). Te misli postaju moj najosobnijii doživljaj, kojemu potpuno dajem obojenje mog individualiteta; one su, dalje, u njihovoj istinitosti važeće za sve ljude; i one su po svom porijeklu objava jednog posebnog individualiteta. Nije nikakva Steinerova namjera sve ljude najkraćim mogućim putem učiniti istraživačima duha; – i o antropozofijskoj „metodi“ trebalo bi se doći do sporazumijevanja, da se ona prvenstveno sastoji u odgovornom asimiliranju misli učitelja. Onda bi izašlo na vidjelo i to da se mīsli, koje se proradilo, mogu zastupati u svijetu, što bi također trebao biti jedan dio antropozofijske „metode“. Ozbiljno se mora raščistiti s time, što kao karma-orijentiranje spoznajnog pitanja mora biti označeno kao pitanje čovještva. Mora se ozbiljno raščistiti sa Steinerovim poučkom, da najviše i najvažnije istine moraju nositi pečate čovječjeg individualiteta. Takve najviše istine za antropozofe su npr. rezultati Steinerovih istraživanja karme. Upravo tim rezultatima pristupa „antropozofijska metoda“, po kojoj mi kao učenici nalazimo istinu u posebno jasnom svjetlu. Rezultati istraživanja karme, saopćenja o ponovnim utjelovljenjima historijskih i suvremenih osobnosti zahtijevaju istinosno važenje za „sve ljude“. Te istine su mogle biti saopćene unutar samo jednog malog kruga ljudi, koji su tijekom desetogodišnjeg sudjelovanja na predavalačkoj djelatnosti Rudolfa Steinera mogli u sebi učvrstiti povjerenje – iz uvida –, da učitelj tu statuira objektivne istine, gdje posebne istine po svojoj biti moraju biti odnos onog istraživačevog najintimnijeg osobnog s osobnom jezgrom onih istraživanih. Za ljude koji ne bi mogli doživjeti svoje najnutarnjije najosobnije povjerenje u objektivnost istraživača duha, za njih rezultati istraživanja karme naprosto – jer nisu saopćivi – ne bi bili stvarni. Stoga se ne smijemo komodirati s prividno-znanstvenim argumentacijama o neučestvovanju onog najintimnije osobnog, ako se radi o „antropozofijskoj metodi“.

Steinerova spoznajna teorija ispunjava zadaću razjašnjavanja položaja čovjeka u bitstvu svijeta (usporedi Uvod za sv. 11  Goetheovih prirodoznanstvenih spisa, str. XXVII) i kao pripadno tom razjašnjenju nastoji objasniti značenje čovječjeg djelovanja. „Time što je naša spoznajna teorija došla do zaključka da sadržaj naše svijesti nije samo neko sredstvo pravljenja jednog odraza svjetskog temelja, nego da taj temelj svijeta sam u našem mišljenju izlazi na vidjelo u svom iskonski vlastitom obliku, ne možemo ništa drugo nego da i u čovječjem djelovanju spoznamo neposredno bezuvjetno djelovanje onog pratemelja samog. Mi ne poznajemo nikakvog upravljača svijeta, koji bi izvan nas samih postavljao našim radnjama cilj i smjer.“ (Goetheovi prir.zn. spisi, sv. 11, str. XLVI.)

Ovime je izrečena jedna od najviših istina, koja nužno mora biti utemeljena u samospoznaji (= objavi) jedne posebne osobnosti. Saopćenje jedne spoznaje te vrste nikako ne posreduje neku opću istinu. „Jedna filozofija nikad ne može isporučiti neku općevažeću istinu, već ona opisuje unutarnje doživljaje filozofa, putem kojih tumači vanjske pojave.“ (Uvod u Goetheove prir.zn. spise, sv. IV, 2. odsj., str. 344.) Mi ispravno činimo ako gore iskazani karakter Steinerove spoznajne teorije shvaćamo kao saopćenje samoobjave jedne osobnosti i taj pojam prihvaćamo u naše razumijevanje karme. Potrebno je samo pobliže promotriti ono što smo rekli o karakteru slobodne radnje kao vrsti radnje prabitstva samog, kako bismo morali prihvatiti da bi to bilo neopravdano prisvajanje ako bismo htjeli kao bezuvjetni zakon postaviti to, da se u našem djelovanju manifestira „neposredno bezuvjetno djelovanje pratemelja samog“. Sam Steinerov spoznajni nauk ograničava se time, da je takvo čovječje djelovanje „više ideal nego zbilja“. Isprva svaki put jednostavno ostajemo bez daha, kad čitamo rečenicu: „Ako su svi prirodni procesi manifestacije ideje, tako je čovječji čin agirajuća ideja sama“ (a.a.O. sv. 11, str. XLVI).

Ako želimo usvojiti taj stav iz spoznajno-teorijskog saopćenja samoobjave, da nema nikakvog upravljača svijeta koji bi radnjama postavljao cilj i usmjerenje, moramo postaviti pitanje, što je (stvoreni) pratemelj svijeta. Za odgovor na to pitanje u antropozofijskoj literaturi nalazimo jedan vrijedni ukaz. U svesku „Aenigmatisches aus Kunst und Wissenschaft“ (Anthroposophische Hochschulkurse, Goetheanum-Bücherei) Walter Johannes Stein izlaže predavanja, koja je držao pri prvom visokoškolskom kursu u Dornachu (1920). Tamo dr. Stein navodi: „Moje totalno bitstvo u njegovom učlanjenju u cjelinu svijeta pokazuje mi čovjeka i svijet kao jedno, isto bitstvo, čija je pojavna forma svijet, čija je bitstvena forma čovjek.“ Pod „čovjekom“ dr. Stein razumije produkt stvaranja: nadosjetilnog čovjeka „pratemeljem“ u smislu citirane Steinerove rečenice. S rečenicom Waltera Johannesa Steina usuglašava se „Filozofija slobode“ – 1. izdanje – „Svijet je Bog“ – s obzirom na koju u osnovi nema nikakvih teškoća u obrani od svake diletantske sumnje o panteizmu.

Prabitstvo, ukoliko ono na vidjelo iznosi nadosjetilnog čovjeka, nazivamo „bitstvom antropozofije“. Mi ne opažamo to bitstvo, samo ukoliko ono izvršava spoznajno-teorijsko samosporazumijevanje sa svojom sviješću (samoobjava). Mi ne opažamo to bitstvo na način kako inače opažamo i spoznajemo ono ideelno. Mi smo ponajviše iznutra to bitstvo samo, ali samo utoliko ukoliko smo svjesni naših sudbinskih veza sa stvoriteljem antropozofije. Mi jesmo – kao članovi spoznajne zajednice – sudbina tog bitstva, od čije sudbine smo mi doduše dodirnuti, ali nismo to, u sebi samome počivajuće bitstvo. Naša mogućnost slobode sastoji se u potvrđivanju te sudbine. Po jednoj Steinerovoj rečenici najveća sloboda je ondje gdje se ono svjetsko-povijesno nužno čini iz uvida. Naš odnos prema bitstvu je više teorijski. Bitstvo ne bi bilo bitstvo kad bi bilo samo zbroj učenih sadržaja koji bi mogli biti preuzeti poput inih učenih sadržaja. Bitstvo je živuće bitstvo i naš odnos s njim je naše duhovno egzistencijalno pitanje. Mi opažamo sadržaj tog bitstva, ukoliko nas njegov život dodiruje u našem najvlastitijem najnutarnjijem životnom nervu, naime ukoliko preuzimamo zadaću oživljavanja i uspinjanja naše ćudoredno-duhovne potencije iz orijentiranja na obuhvatnu ideju anthroposa. Proces opažanja tog bitstva je proces našeg samoprobuđenja. Mi to bitstvo ne opažamo u egoističkom izoliranju. Opažamo ga u prepoznavanju, da je spoznajna zajednica antropozofa jedna takova vrsta karme, koja ne onemogućuje odjelovljivanje naše individualno-osobne karme, nego ga olakšava. Mi to bitstvo ne opažamo u refleksiji, nego u aktivnom činu, jer to bitstvo je „u činu obuhvaćeni idejni svijet“. To bitstvo opažamo u odgovorno-svjesnom činu, i naša sposobnost za odgovornost određuje se iz pomirenja naše individualne karme s karmom spoznajne zajednice. Kao antropozof vodim dvostruku karmu. Ja sam produkt mog prijašnjeg življenja, i član sam karme spoznajne zajednice antropozofa. Na konstituciji posljednje karme (kao karme!) ja sam znajući prisutan, i to znanje kao činidbeno djelovanje je buđenje-na-drugome (Aneinander-Aufwachen; uzajamno-buđenje) članova spoznajne zajednice. Objekt činidbenog znajućeg djelovanja antropozofa, „bitstvo Antropozofije“ kao bitstvo slobode, transcendira sferu karme.5

 

„Tako je spoznajna teorija ujedno nauk o značenju i određenju čovjeka i ona tu zadaću rješava (zadaću „određenja čovjeka“) na mnogo određeniji način nego što je to Fichte učinio. R. St. u Uvodu u Goetheove prirodoznanstvene spise, sv. 11, str. XXVII.

2 Dr. Hermann Poppelbaum, Mensch und Tier. Fünf Einblicke in ihren Wesensunterschied, Basel 1928.

3 E. A. Karl Stockmeyer, Probleme der Anthroposophischen Gesellschaft und Wege zu ihrer Lösung. Privatdruck, Stuttgart 1932.

4 Ponajmanje nas ovdje dotiče luciferizam ruske ortodoksije. Berdjajew piše (Östliches Christentum, sv. 11, 1925): „Antropozofija uzdiže čovjeka (!), kao što - teozofija uzdiže Boga. Obje imaju pravo nazivati se kozmosofijom.“ Sud o ispravnosti gospodina Berdjajewa ne smije biti konačan.

5 O ezoteričkoj osnovi onog ovdje egzoterički razvijenog („Božićno zasjedanje“) u ovom kontekstu neću govoriti.

 

s njemačkog preveo:

Kristijan G.

22. lipnja 2015.