"Što je antropozofija?"

Tekst koji slijedi, pokušaj je jedne vrste pristupa onome što autor u svom doživljaju sluti kao ono antropozofijsko. Njemu nije namjera odgovarati na neko pitanje o nekomu „što“, niti govoriti o „antropozofiji“ kao nečem njemu sasvim poznatom. Tekst određen kao pristup nastoji se toga i držati i on upravo kao jedno pristupanje ne može biti shvaćen kao nečije gledanje na nešto, jer to o čemu govori još uopće nije određeno kao neko nešto. Ono se tek pristupom ima zasnovati. Zato je naslov stavljen unutar navodnih znakova, oni odmah na početku trebaju lišiti začaranosti onoga što svatko kao pred-pojam unosi u čitanje.

«Što je antropozofija?» ?

   Metodski preduvjet približavanju stvari o kojoj pitamo neka bude taj, da zamislimo da umjesto naslova stoji «x»?. Tada se naše odnošenje spram stvari o kojoj pitamo premješta u odnos spram pitanja samog, koje izraženo ovim x, ne otkriva još ništa od stvari o kojoj pitamo. Promatrano na taj način, mi koji pitamo činimo nešto vrlo važno samima sebi, prije nego u pitanju stupimo u odnos sa stvari o kojoj pitamo. Kada pitamo o pitanju («x»?), tj. o biti pitanja, već u tom pred-koraku otkriva se izuzetnost onoga biti, onog bića, koje uopće može pitati. Izuzetnost je u tome što biće koje pita, u pitanju samom napušta (transcendira, nadilazi) svoj bitak, u težnji i protezanju za onim o čemu pita. Kada pitamo o samom pitanju, mi težimo nadgledati ovo naše istezanje koje se zbiva u činu pitanja. Nužno je uočiti taj moment da ne bismo u protezanju ili eventualnom dosezanju odgovora zaboravili, izgubili sebe, bez kojeg se ništa od ovog ne može odvijati.

   Pitanje nas izvodi iz nas samih u ono nama drugotno, u nešto što mi nismo i što nije pri nama, niti smo mi pri tome o čemu pitamo. Pitanje se pojavljuje kao most između nas i stvari i ono je naš put – metoda. Taj most treba vrlo pažljivo izgrađivati. Naše pak istezanje nije moguće u nešto što nam je potpuno nepoznato, barem ne metodom pitanja. Pitanje već unaprijed pretpostavlja ono o čemu pita i na taj način jest unaprijed u nekakvom odnosu s onim čega je pitanje i kao takvo je pitanje puno. Ono je ispunjeno zovom za onom stvari od koje zahtijeva od-govor. Stvari se odazivaju na njima adekvatan zov, poziv. O nama ovisi hoće li nam se stvar odazvati, tj. odgovor potpuno zavisi o postavljanju pitanja. Naše protezanje ne smije stremiti u prazno; drugim riječima, od presudne je važnosti da se ne postavljaju prazna pitanja.  

   U što se mi istežemo, za čime se pružamo kad postavljamo pitanje «što je antropozofija?»? Mi bismo htjeli da naše pitanje ne bude prazno i time već unaprijed osuđeno da ostane bez odgovora – mi hoćemo da naše pitanje bude pitanje nečeg, a ne ničeg. Zasad je našem nadgledanju vlastitog protezanja izvjesno jedino to da pitanjem imamo dospijeti u nešto drugo od nas samih. Bez obzira na neizvjesnost ove drugotnosti u koju mi nastojimo dospijeti, našem nadgledanju je vidljivo da ono što se proteže i prije dospijevanja u svoju drugotnost, mora i samo biti nešto, a ne ništa, te da u činu protezanja mijenja karakter svojega biti. To da mi mijenjamo način svojeg bivstvovanja prije dospijevanja u pitanjem pretpostavljenu drugotnost, našem se nadgledanju otkriva da smo već tu premješteni u drugotnost od onog što smo bili prije postavljanja pitanja. Ta prva drugotnost, koja prethodi onoj u koju pitanjem nastojimo dospijeti, je gledanje sebi u lice. Mi sami sebe gledamo kao nešto drugo.

Prepoznavanje sebe omogućuje našem nadgledanju da ima nešto spram čega onu drugotnost (u koju pitanjem hoćemo dospijeti) može odrediti najprije uopće kao drugotnost – u razlici. Jer, od čega bi ona bila drugotnost ako nema onog prvotnog (u ovom slučaju nas)? Dakle, ta pitanjem pretpostavljena drugotnost se najprije, iako zasad samo formalno, od nas ogledava. Stavljamo li antropozofiju u pitanje, moramo znati da će se ona pojaviti kao drugotnost, ali ogledana i od nas, mjerena nama samima.

   Sadržajno, kretanje naše svijesti prema onome postavljenom u pitanju ima svrhu postići identitet (istotu) s onim pitanim. U istezanju prema onom postavljenom u pitanju, nadgledanju tog istezanja otkriva se da mi u pitanju idemo prema onoj drugotnosti kao jedinstvena cjelina, spremna da svoju cjelovitost kao takvu žrtvuje za postizanje jedne nove cjelovitosti.

Sljedeće treba uočiti, kako je moguće da se drugotnost u koju pitanjem nastojimo dospijeti već prije samog dospijevanja nekako nalazi u samom pitanju? To pitanje unatrag pogađa i prvotnu neizvjesnost - tko smo to zapravo mi? Pozicija iz koje se to može odgovoriti je ona treća, nadgledajuća.

   Postavljanjem pitanja mi stavljamo sebe u mogućnost da stvari kroz nas budu ispitane; stvari sebe propituju kroz nas. U biti samog pitanja leži mogućnost da ono pogađa bit pitane stvari na taj način, da ona mora sobom odgovoriti – odgovarati. Samom mogućnošću postavljanja pitanja mi stojimo u odnosu spram svijeta da budemo ogledalo istine (onog što jest i onog što nije). Taj položaj našem biću postavlja neizmjernu odgovornost, jer u pitanju «kako svijet izgleda» stoji mnogo više od puke slike. Kako tijek odvijanja u pitanju teče u dva smjera – jedan od nas i jedan od stvari – stvari su u stanju odgovoriti dvojako i dvojakošću samom. To opet zavisi od samog pitanja, na što ono smjera.

   Pitanje koje zahtijeva ono «što» neke stvari, traži njenu bit (štostvo, quidditas, essentia, ousia, Wesen). U pitanju «što je antropozofija?» mi svoj odnos moramo izgraditi spram onog bitnog, spram onog biti uopće, te spram onog biti na način antropozofije, bez da bilo koja od ovih stvari posredstvom druge upadne u laž sebe same, a i pritom još moramo imati u vidu nas (ne)pripremljene za ovo golemo događanje koje će se zbiti nama, ukoliko naše pitanje bude puno.

   Svaki odgovor kao što je «duhovna znanost», «znanost čovjeka», «samospoznaja», «učenje», «nazor», «smjer u okultizmu» ostaje trivijalan, izvanjski, puki odgovor spram akta kojeg ovo pitanje mora pokretati. Hoće li se u bitnom ovaj akt okarakterizirati kao akt slobode (s obzirom na ovo «mi» koje on pogađa), dolazi u pitanje izvjesnost ishoda jednog pokušaja općenitijeg opisivanja tog akta. Stoga je antropozofiju i čovjekov odnos spram nje možda najbolje okarakterizirati kao pokušaj opisivanja jednog istinski slobodnog akta čovjekovog samoodređenja.

Kristijan G.

 

srpanj 2008.