Prvo antropozofijsko predavanje Rudolfa Steinera

Prvo antropozofijsko predavanje Rudolfa Steinera

Hans Erhard Lauer

Članak objavljen u:

Österreichische Blätter für freies Geistesleben,

5. godište, I. sv., siječanj 1928.

U člancima o literarnim djelima Rudolfa Steinera tijekom vremena u kojem je izdavao Das Magazin (svezak za studeni i prosinac prethodnog godišta), prikazao sam kako je Rudolf Steiner znanost duha, koju mu se činilo nužno izgraditi, pokušao razviti iz moderne prirodne znanosti. Pokazao sam, kako je poduzeo taj pokušaj iz uvjerenja da je u impulsu, koji djeluje u prirodoznanstvenom spoznajnom nastojanju, dan novi element, koji ima zadaću naše doba pridodati razvoju čovječanstva, i da bi taj element odatle morao moći voditi k jednom novom, vremenu primjerenom pogledu na cjelokupni svijet, kako bi on mogao nastati upravo pridodavanjem istraživanju prirode jednog u istom stilu držanog duhovnog istraživanja.

S druge strane Steiner je također bio došao do uvjerenja, da tako dugo dok ne dolazi do jednog u naznačenom smislu daljnjeg razvoja spoznajnih impulsa koji žive u prirodnoj znanosti, da bi se na [tom] mjestu, koje bi upravo oni trebali ispuniti, moglo raširiti nešto drugo, što sadašnjosti i budućnosti više nije primjereno i što stoji u punom proturječju spram osjećanja dozrelih na prirodnoj znanosti, i da bi to staro upravo u njemu nastavilo svoju vladavinu, te bi samo od sebe opet bilo potisnuto ono što bi htjelo nastati kao pokušaj daljnjeg razvoja načina spoznaje nastupilog u prirodnoj znanosti. To staro, zastarjelo, Steiner je vidio u mnijenju, koje je svoj početak dobilo u onom povijesnom trenutku u kojem je čovječanstvo izgubilo svoje iskonsko instinktivno doživljavanje duha – u mnijenju: da su čovječje spoznajne snage dostatne samo za obuhvaćanje osjetilnog svijeta, a što se tiče nadosjetilnog svijeta, da je na tom mjestu ipak samo vjersko prihvaćanje onoga što se predajom sačuvalo kao sadržaj negdašnje duhovne objave. To mnijenje, koje je izljev jedne – u vremenu, u kojem je nastupilo, ono je historijski nužno – rezignacije, otada je [to mnijenje] duhovno-duševni život čovječanstva rascijepilo na dva dijela i stvorilo nesretno-tragični dualizam između vjerovanja i znanja, od kojeg čovječanstvo otada boluje. Stoga impuls koji živi u prirodnoj znanosti, budući da je on dosad bio razvijan samo spram osjetilnog svijeta, ništa nije mogao učiniti za nadvladavanje tog dualizma, čak se činilo da svoju istinu potvrđuje mnogim nespretnim prenošenjima metoda, opravdanih samo spram prirode, na zagonetku duševno-duhovnog života, i tako je sam bitno pridonio za svoje daljnje održanje. A ipak u njemu leži snaga za premošćenje onog rascijepa, time da nas može – ako bi bio dalje razvijen na pravilan način – voditi na onim prodručjima do spoznaja, koje se dosad činilo da moraju biti ograničena na vjerovanje.

U spomenutim člancima opisao sam kako Rudolf Steiner sa svojim nastojanjima nije imao uspjeha, kada je na prijelazu stoljeća u Berlinu pokušao probuditi razumijevanje unutar prirodoznanstveno orijentiranih krugova za jedan takav daljnji razvoj spoznajnog puta koji živi u prirodnoj znanosti, koji može voditi do jedinstvenog, modernog pogleda na cjelokupan svijet, koji u sebi obuhvaća i ono duhovno, i kako se tada, za ono što je pokušavao, morao obratiti volji za razumijevanjem, koja mu je došla ususret od strane teozofa. Doduše, vjerovalo bi se, da bi se upravo u onim krugovima koji su jedinstvenost pogleda na svijet u prirodoznanstvenoj orijentiranosti učinili čak svojim programom: kod „monista“, moralo naći jedno razumijevanje za Steinerova nastojanja. Iz takvih krugova u ondašnjem Berlinu bio je utemeljen Giordano-Bruno-savez. U njemu se trebalo, tako pripovijeda Steiner u svojoj biografiji, „skupiti takve osobe, koje simpatiziraju jedan duhovno-monistički svjetonazor“. Ali, onda dalje opisuje nadovezujući se na neka predavanja koja su bila držana u okviru tog saveza, kako ipak nije bio prisutan smisao za zbiljsku „jedinstvenost“ svjetonazora unutar istog. „Usprkos svemu“, tako nastavlja, „mogao sam u Giordano-Bruno-savezu držati svoje utemeljujuće antropozofijsko predavanje, koje je postalo polazište moje antropozofijske djelatnosti“. To predavanje održano je pod naslovom Monizam i teozofija 8. rujna 1902. u gradskoj dvorani berlinske vijećnice, i potom je od Steinera samog ponovno u izvatcima objavljeno u mjesečniku Psihičke studije (29. godište, 12 svezak).

Pogleda li se izvode tog, za razumijevanje nastanka i ciljeva Steinerove znanosti duha tada nedvojbeno temeljno-važnog predavanja, onda se najprije uočava, da upravo oni principijelni hodovi misli, koje smo spočetka ovog članka ponovno izrazili, stoje u središtu istog. „Mora biti jasno izrečeno – tako stoji tamo već na početku –, da se samo na temelju moderne prirodne znanosti može tražiti jedan ozbiljan pogled na svijet; ja nikad nisam odustao od misli, da je samo u njoj dan lijek.“ Ali se onda i dalje ukazuje na to, da spoznajni impuls koji djeluje u prirodnoj znanosti još nije doživio cijeli, njemu mogući oblik, nego je tek došao do primjene na pojave osjetilnog svijeta, i da unutar znanosti postoji jedna velika plašljivost od toga, da ga se oslobodi od materijalističkog obilježja, koje je primio upravo spram prirodnih pojava. „Prirodna znanost ispunjava glave i srca još uvijek svojim materijalističkim svjetonazorom, i kad pojedini šarlatani tvrde kako smo odavno prešli razdoblje Büchnera itd; – ako ne možemo konstruirati nikakav idealni pogled na svijet na temelju prirodne znanosti, onda će materijalizam pedesetih godina još više osvojiti svijet.“ Tako dugo dok se prirodna znanost ne izgradi do jednog „idealnog svjetonazora“, neće se moći zatvoriti ponor između vjerovanja i znanja, koji se odavno otvorio u europskom razvoju; ili ako ona smatra da to može jednostavno učiniti tako što ona u svom sadašnjem materijalističkom obliku već jest cijeli svjetonazor, to znači može objasniti cjelokupnost svih svjetskih pojava, onda dolazi do tako banalnih, nezadovoljavajućih objašnjenja koja ništa ne govore, poput onih koja sadrži onaj od Steinera navedeni izrijek Engleza Ingersolla: „Mi smo tako daleko, da su za nas očitovanja duha samo jedna prirodoznanstvena činjenica; naše misli nisu ništa drugo nego premještanje hrane, koju primamo u naš organizam, a stvaranje Hamleta nije ništa drugo nego preobražena hranjiva tvar, koju je Shakespeare u sebe uzeo.“

Steiner onda dalje izvodi, da je naznačeni dualizam između vjerovanja i znanja u svojoj punoj oštrini u zapadnjački duhovni razvoj ušao od Augustina. Ide li se u povijesti dalje unazad, nalazi se – i to je u toliko višem stupnju slučaj, što se dalje ide – još jedno puno jedinstvo između spoznaje i religije. U onom vremenu jedna prelazi u drugu bez prekida. Religija seže takoreći ispod do u promatranje najpojedinačnije prirodne pojave, a spoznaja se uspinje do sfera religije. Da, posljednja je zapravo samo u zamjedbu premještena spoznaja. Augustin prvi put oštro naglašava nespoznatljivost duhovnog svijeta i upućuje čovječanstvo u odnosu na taj sadržaj na Crkvom upravljanu i predavanu kršćansku objavu. Time je bio proklamiran dualizam između vjerovanja i znanja, i on traje do današnjih dana. Kako on može biti prevladan iz prirodne znanosti? Steiner na tom mjestu ukazuje na to, kako je jedan ozbiljni, veličanstveni, svakako ne potpuno sretan pokušaj njegova prevladavanja bio poduzet u njemačkom idealizmu. I ukazuje naime na jednu knjigu Immanuela Hermanna Fichtea („Das Erkennen als Selbsterkennen“ 1833.), u kojoj je izrečeno rješenje zadatka, svakako samo teorijski-principijelno. U toj knjizi kaže – prema Steinerovom navođenju – Fichte ovako: „Promatramo li živo biće, vidimo njegove vječne zakone. Ako pak promatramo čovječju dušu čak kao jedan prirodni proces, onda stojimo pred jednim spoznajnim zaokretom. Zakoni prirode leže izvan naše osobe u prirodnoj osnovi, iz koje smo proizašli. Ali u našoj duši ne vidimo gotove prirodne zakone, nego smo mi sami prirodni zakon. Tu priroda postaje naš vlastiti čin, tu smo mi razvoj. Tu ne spoznajemo tek, tu živimo. Sada imamo zadatak, stvarati vječne nepromjenjive zakone, a ne više samo ih spoznavati. Na toj točki čovjek ne živi samo u svojoj spoznaji prirode, ovdje on ozbiljuje i živi ono božansko, stvaralačko, na toj točki filozofija prelazi u teozofiju.“

Fichte dakle smatra, prema Steinerovom shvaćanju, – i ta misao može zasvijetliti upravo sa stajališta modernog nauka descendencije –: u čovjeku, onako kako nam on u nama samima stoji, nemamo jednu nadvladanu, prevedenu formu općeg razvoja, nego njegovu najvišu, posljednju, u kojoj se taj razvoj neposredno danas nastavlja. U njoj pred nama ne stoji nešto gotovo, nego nešto što se nalazi kao tok. No ukoliko se razvojni proces unutar čovjeka u historijskom razvoju nastavljao od njegova duhovnog života, ovdje spoznavanje i stvaranje padaju u istu točku. Naše spoznavanje ovdje kao sadržaj ima ono što smo prethodno stvorili. A naše stvaranje će se ponovno orijentirati spram onoga što smo spoznali.

Time je s jedne strane naznačena metoda, koja mora prihvatiti spoznavanje, ako se od prirodne znanosti k duhovnoj znanosti hoće uspeti na taj način, da može nastati jedan u jedinstvenom stilu obvezatni pogled na svijet. S druge strane je time iskazano, da ako se na taj način napreduje od spoznaje prirode ka spoznaji čovjeka, ova posljednja po svom sadržaju postaje „teozofija“, time što ovdje ono što se smije nazvati „božanskim“: ono u razvoju prirode stvaralački djelatno, nije poput nekog metafizičkog pojma takoreći izvana preuzeto, zaključeno ili postulirano, nego može biti iznutra doživljujuće shvaćeno u vlastitom stvaralaštvu, koje je čak nastavak razvoja prirode. I Steiner izričito ukazuje na to, kako na ovom mjestu: u spomenutom Fichteovom spisu, iz njemačkog duhovnog života nastupa pojam „teozofija“ kao karakteristika jedne prave duhovne znanosti, i dalje kaže: „Mi sada možda već unaprijed vidimo, da teozofija nije ništa drugo nego posljednji zahtjev jednog pravog monizma koji posreduje između spoznaje prirode i samospoznaje.“

Dalje govori o tome, da u našem dobu ponovno leži prelazna točka (Knotenpunkt) razvoja kao u danima Kopernika i Galileja, ali da, kao što je bilo ondašnje moderno istraživanje prirode, tako bi danas moralo biti inaugurirano jedno istraživanje duha koje se razvija iz istraživanja prirode. Zaključno ukazuje na teozofski pokret i Annie Besant, i dodaje: „Potpuno poznajem velik nedostatak i pogrešku teozofskog pokreta. Duboc je teozofiju nazvao „ženskom filozofijom“. To možemo promijeniti, tako da je u kritičkoj Njemačkoj učinimo muškom.“

Predavanje, koje označava sat rođenja antropozofskog pokreta, pokazuje da je antropozofija od njenog polazišta bila utemeljena u punoj jasnoći i jednoznačnosti, kao što se dalje dosljedno razvila: kao oblikovanje impulsa koji živi u modernoj prirodnoj znanosti – koji nije nikoji drugi do onaj, u njenoj vlastitoj terminologiji izražen: impuls svijesti – za shvaćanje čovječje opstojnosti same. Ona nije bila utemeljena kao obnova starijeg puta spoznaje, nego kao jedno nastavljanje modernog zapadnjačkog spoznajnog života u smislu njegove vlastite nutarnje razvojne logike. No to znači, da u njoj također nije tek nepromijenjen moderni prirodoznanstveni način istraživanja prenijet na područje duhovno-duševnog, nego da je ova bila razvijena, metamorfozirana odgovarajući nutarnjoj naravi onoga što nastupa kao duhovno-duševne pojave. Time je kroz nju prvi put inaugurirana zbilja znanstvena spoznaja i na onim područjima, na kojima takove dosad nije bilo. Jer do antropozofije Kantova riječ imala je puno važenje, da je znanost u strogom smislu samo prirodna znanost. U jednom narednom članku pokazat ćemo, kako je na primjer istraživanje povijesti putem antropozofije uzdignuto do ranga jedne egzaktne punovažeće znanosti.

s njemačkog preveo:

Kristijan G.

Bilješka o autoru

Hans Erhard Lauer rođen je u Schwenningenu 17. srpnja 1899. S obitelji, kao dijete oca proizvođača satova, preselio se u Švicarsku u pokrajinu Arlesheim, blizu Basela, gdje je pohađao gimnaziju. Put u školu vodio je preko Dornacha, gdje je 1914. započeta gradnja prvog Goetheanuma, čiji lik je u Laueru potaknuo duboko zanimanje.

12. siječnja 1916. posjetio je javno predavanje Rudolfa Steinera u Baselu, što ga je toliko fasciniralo da je započeo studij antropozofije (uvodni tečaj držao je Michael Bauer).

Nakon mature, studij filozofije započet na univerzitetu u Baselu ubrzo je prekinuo zbog poziva u ratnu službu. 1918. preselio je s obitelji u Stuttgart, odakle je u Tübingenu nastavio prekinuti studij, uz koji je pohađao predmete povijesti i društvenih znanosti. Upoznavši Romana Boosa i ideju socijalnog tročlanstva, nakon objavljivanja knjige Srž socijalnog pitanja, Lauer je osobno razgovarao sa Steinerom, koji mu je preporučio studij Marxovog Das Kapital uz potpunu proradu društveno-znanstvenih pojmova. Također, na Steinerov poticaj, bavio se psihologijom europskih naroda.

Studij je nastavio u Heidelbergu kod Heinricha Rickerta i Karla Jaspersa. Njegovu disertaciju o Troxleru Jaspers mu je vratio s brojnim korekcijama, zbog čega je opet prekinuto studij i  posvetio se antropozofskom školskom savezu u Stuttgartu.

1922. prešao je u Beč, gdje se pridružio Ludwigu Polzer-Hoditzu na pripremanju zapadno-istočnog kongresa. Tajnica Polzer-Hoditza, Marta Stefanovic, pomogla mu je da se njegova disertacija primi na univerzitetu u Beču. Lauer je bio član Predsjedništva Antropozofskog društva u Austriji, čije zasjedanje 1935. je napustio. 1938. Društvo je rastjerano i zabranjeno Hitlerovim ulaskom u Austriju, nakon čega je Lauer bio u Jugoslaviji do preseljenja u Dornach 1939. Od tada je u Baselu radio kao waldorfski učitelj do 1952.

U sprou oko objavljivanja Steinerovih djela, odlučno stajavši na strani Marie Steiner, Lauer se razišao se s ondašnjim vodstvom Goetheanuma, zbog čega je ostao u službi učitelja u Baselu, uz angažman pri objavljivanju GA. Zbog spora oko objavljivanja Steinerovih predavanja, Lauer je objavio svoja Mitteilungen aus der anthroposophischen Bewegung (Saopćenja iz antropozofskog pokreta), koja su kasnije prerasla u časopise Blätter für Anthroposophie i Mensch und Welt. Blätter je 1970. sjedinjen s njemačkim časopisom Die Drei, čiju redakturu je preuzeo sam Lauer. Potkraj života vratio se u Goetheanum angažiran poglavito oko pedagoškog seminara. Neočekivano je preminuo od srčanog udara 17. lipnja 1979.

(Podaci o autoru prevedeni su s Anthrowiki.at)