Novalis i plavi cvijet
Novalis i plavi cvijet
Članak Zorana Perowanowitscha,
objavljen u Das Goetheanum 44/2023
S engleskog preveo Viktor Siništaj
Novalisova poezija i proza otkrivaju majstora unutarnjeg razvoja. Cijeli njegov unutarnji život bio je usmjeren prema plavom cvijetu, Sofiji, kao idealu razvoja duše. Ovdje dijelimo poseban pogled na unutarnje putovanje koje je Novalis prošao i komunicirao.
Zrelost i mudrost koja se nalazi u spisima mladog Novalisa je iznenađujuća. Međutim, pojedinačni iskazi o njegovom unutarnjem putu prema prepoznavanju “najsopstvenijeg sebstva” su razbacani i moraju biti nanizani poput bisera kako bi tvorili neprekinutu nit. Prvi korak na tom putu obilježen je njegovom izjavom da svemu što poduzimamo moramo posvetiti nepodijeljenu pozornost, jer „najčudnije je da tek u ovoj igri ljudsko biće postaje svjesno svoje posebnosti, svoje specifične slobode, i da mu se čini kao da se budi iz dubokog sna, kao da je tek sada kod kuće u svijetu i da se tek sada svjetlost dana širi nad njegov unutarnji svijet.”1 Na taj način Novalis se bavi mentalnim stavom kojem mnogi ljudi danas teže.
Pribranost, pažnja i predanost
Preko budističkog redovnika Thích Nhất Hạnha, široki dijelovi zapadnog društva upoznali su se s pojmom "Satipatthana", koji opisuje osnovu svjesnog života. Ovaj stav uma je utjelovljenje budističke doktrine spasenja, toliko da ga je Buddha opisao kao jedini put koji vodi do pročišćenja uma i otkupljenja.
Izraz "sati" iz pali tekstova preveden je na engleski kao "pribranost". "Sati" je povezano s glagolom "sarati", "sjećati se", što znači da čak i davno prošli događaji mogu biti prisutni za osobu koja je razvila unutarnji stav sati.
Mnogi suvremeni zapadnjaci privučeni ovim stavom uma pozivaju se na Jona Kabat-Zinna, Amerikanca koji se smatra utemeljiteljem modernog "učenja pribranosti", a koji se odnosi na ovu budističku doktrinu. On definira pribranost kao "svijest koja se javlja kroz usmjerenu, neosuđujuću pažljivost u sadašnjem trenutku."2
Razlikovanje pribranosti i pažnje od velike je važnosti za proces širenja svijesti, jer se ova dva pojma često izjednačavaju, ali su različita po kvaliteti. Dok koristimo izraz "pažnja" da označimo aktivniji proces usmjerene svijesti, "pribranost" je u odnosu s pasivnijim, predanijim stavom svijesti. U praksi se, međutim, o tome često ne vodi dovoljno računa. Budući da se pribranost i pažnja ne razlikuju na odgovarajući način, postoji opasnost da povećani napor potreban za mentalni stav pažnje, koji je prije svega neophodan, bude zaobiđen na putu razvoja, preduhićen pasivnijim stavom pribranosti. Međutim, to onda može dovesti do toga da ljudi sanjare o neposrednim događajima svakodnevnog života.
Postoji tendencija da se ostane u ovom neizdiferenciranom stanju u kojem su "duhovna moć pažnje" i "sposobnost duše k predanosti" razvijene do različitih stupnjeva, umjesto da se međusobno skladno nadopunjuju.
Rezultat ovog nesporazuma je da ljudi koji godinama prakticiraju pribranost nisu u stanju zadržati na umu događaje iz prošlosti. To je zato što se pamćenje formira više kroz pažnju, a manje kroz unutarnji stav opće pribranosti. Tu vezu potvrđuje Rudolf Steiner: “I što je veća 'pažnja', to je duši lakše nositi osjetilna iskustva kao predodžbe pamćenja u daljnjem tijeku života.”3
U osnovi, u svakoj duši, snage antipatije djeluju kao preduvjet za "pažnju" i snage simpatije kao preduvjet za "predanost", dajući našem životu smjer poput magneta. Kada prevladava antipatija, tj. distanciranje od života, naš stav duše teži "pažnji", a kada prevladava simpatija, "predanost" dolazi do izražaja. Antipatija nosi opasnost otvrdnuća, dok pretjerana simpatija može dovesti do toga da se izgubimo u tijeku onoga što se trenutno događa. To se posebno može dogoditi kada, u skladu s učenjem pribranosti, sam trenutak shvatimo kao jedinu stvarnost.
Buddhina uputa da se okrenemo samo prema sadašnjosti - budući da je ono što je bilo je prošlost, a ono što će doći još nije - ne smije se shvatiti u apsolutnom smislu. Umjesto toga, izražava njegovu mudrost, s jedne strane, da se prilagodi linearnom razmišljanju, a s druge strane, da se suprotstavi životu mašte koji nemirno skače okolo u vremenu. Širi pogled na vrijeme, međutim, pokazuje nam da trenutak nastaje iz dodira onoga što je bilo s onim što će nastati. Prošlost gura naprijed snagom donesenih odluka, dok ono što će nastati ima vodeći utjecaj kroz snagu klijanja ideje.
Za duhovni razvoj potrebno je prakticirati oba stava duše – onaj pažnje i onaj predanosti, koji su sažeti u konceptu pribranosti – u početku odvojeno kako bi se uravnotežile i nadvladale individualne predispozicije. Rudolf Steiner opisuje nužnost razumijevanja ovoga na sljedeći način: “Međutim, dvije vježbe – ona s pažnjom i ona s predanošću – moraju se izvoditi odvojeno jer su proturječne jedna drugoj. Ako pažnja zahtijeva najveći napor, usredotočenost na objekt - to jest, produbljenu meditaciju – predanost zahtijeva pasivno prepuštanje tijeku postojanja, nemjerljivo pojačanje onog osjećaja koji nalazimo u religioznom iskustvu ili u drugim oblicima predanosti voljenom biću. Plodovi koje ljudsko biće izvlači iz takvog neizmjernog porasta predanosti i pažnje su upravo to što odvajaju dušu i duhovni život od života fizičkog tijela.”4
Bit svakog duhovnog razvoja jest odvajanje od poistovjećivanja s našim fizičkim postojanjem i osobnošću koja je u njemu usidrena. Čak i ako hodamo mnogim stazama i težimo mnogim dobrim osobinama, nećemo iskusiti inherentnu slobodu duše ako ne prevladamo ovu usredotočenost na Ja (Ja-centričnost). Pažljiv stav zahtijeva stalni napor da se postigne napredak, čak i u odnosu na navodno beznačajne stvari poput postavljanja stopala ili posezanja za predmetom. Kako nastavljamo učiti razumjeti motive za svoje misli, osjećaje i postupke, to nas postupno dovodi do objektivizacije samih sebe. U sve većoj sigurnosti u svoju slobodu, počinjemo odgovorno paziti na unutarnje i vanjsko “mjesto” koje nam je dano. Proširenost i tišina obuzimaju nas u svjesnom postojanju kako bismo se puni povjerenja mogli prepustiti mudrosti koja djeluje u životu. Ne trebamo više tražiti bolju, daleku zemlju jer smo shvatili da je ta potraga zapravo samo izraz našeg nemira.
Poznavajući te veze, Novalis drugi korak naziva “predanošću” svijetu: “Prvi korak bit će gledanje prema unutra, odvajajuća kontemplacija našeg jastva. Tko ovdje stane, stiže samo na pola puta. Drugi korak mora biti djelotvoran pogled prema van, kontinuirano promatranje vanjskog svijeta našim vlastitim aktivnostima.”5
Kroz buđenje našeg svjesnog odnosa sa svijetom razvija se harmoničan život duše i većina ljudi neće težiti ni za čim više. Oni, međutim, koji uočavaju unutarnju čežnju, ono što bismo mogli nazvati sjećanjem na naše duhovno porijeklo, nastojat će poduzeti daljnje korake.
Filozofija
„Čeznem da vidim plavi cvijet. Neprestano mi je na umu i ne mogu misliti i pisati ni o čemu drugome,”6 kaže Novalis, precizirajući razvoj “pažnje” i “predanosti” kao prva dva koraka unutarnjeg razvoja koji su ga doveli do ispunjenja njegovih čežnji.
Prije rođenja zadali smo sebi vlastiti individualni put u procesu inkarnacije oblikujući karakteristike duše u svoju osobnost iz potencijala čovječanstva u skladu s našom sudbinom. U početku nas kroz život nesvjesno vode sile antipatije i simpatije koje naposljetku svjesnim radom transformiramo u "duhovnu moć pažnje" i "sposobnost duše k predanosti". Kao novi organi opažanja, oni čine osnovu svakog duhovnog nastojanja. Kroz 'pažnju' pročišćavamo svoju osobu kako bismo se mogli posvetiti svijetu “čistog pogleda”.
U pismu Friedrichu Schlegelu, Novalis ovaj put naziva "filozofijom": "Moj omiljeni studij se u osnovi zove kao moja nevjesta: Sofija je njezino ime - filozofija je duša mog života i ključ mog vlastitog ja."7
Novalisovo shvaćanje filozofije je takvo da je ona čin izravne transformacije duše, koju on dijeli na tri stupnja svijesti:8
"Budnost"
“Biti budan”
"Svijest."
U prvoj fazi "budnosti", u kojoj treniramo svoju pažnju, poistovjećujemo svoje Ja s fizičkim tijelom koje smo izgradili od elemenata zemlje i koje ćemo jednog dana vratiti. Međutim, mi "imamo" tijelo, ali "nismo" tijelo. Mi doživljavamo "budnost" u biti kroz naš polarni odnos unutarnjeg i vanjskog svijeta. No, da bismo prepoznali “jedan” život koji se istovremeno otkriva na oba pola, moramo prevladati to isključivo polarno iskustvo. Alexander von Humboldt opisuje ovaj proces u pismu Caroline von Wolzogen, u kojem izvještava kako je shvatio, duboko u svojoj duši, da se "od pola do pola samo jedan život prelijeva u kamenju, biljkama, životinjama i u ljudskim nadimajućim grudima. Posvuda me je prožimao osjećaj kako su te prilike u Jeni snažno djelovale na mene, kako sam, uzdignut Goetheovim pogledima na prirodu, bio opremljen, takoreći, novim organima.”9
Ako osvijetlimo impulse našeg razmišljanja, osjećanja i volje kroz moć "pažnje", tada se s vremenom upućenost na sebe rastapa, a sposobnost predanosti se razvija, šireći našu svijest izvan tijela. Oko nas nastaje “prostor Ja” u kojem se sada odvijaju različiti impulsi s kojima smo se dotad identificirali. Ako ovaj “prostor” postane naša priroda, događa se prijelaz iz “budnosti” u “biti budan” u stanje uma “pribranosti”. U njemu se pažnja i predanost skladno nadopunjuju, kao što Novalis kaže: “On vjeruje da je dostigao najvišu razinu kada može […] u isto vrijeme obavljati uobičajene poslove osjetila, osjećati i misliti u isto vrijeme. To je dakle dobitak za oba opažaja: vanjski svijet postaje proziran, a unutarnji svijet višestruk i pun smisla, i tako se ljudska bića nalaze u intimnom živom stanju između dva svijeta u najsavršenijoj slobodi i najradosnijem osjećaju moći.”10
Etersko tijelo, koje obuhvaća i prožima fizičko tijelo, počinje se odvajati od potonjeg, nešto što je povezano s osjećajem postupnog širenja izvan njega. Granice između unutarnjeg i vanjskog postaju sve fluidnije i javlja se ne samo osjećaj povezanosti s okolnim prostorom, već i intuitivno opažanje da je sve sadržano u Ja. Ovaj proces širenja događa se postupno. Ako su pažnja i predanost preduvjeti za razvoj "pribranosti", onda je pribranost, pak, preduvjet za ostvarenje sljedeće faze, one "svjesnog postojanja", koju Novalis nastoji iskusiti u čežnji za Sofijom.
Međutim, da bismo prešli s druge razine "biti budan" na treću razinu "svjesnog postojanja", potrebna je milost, jer se ova razina našeg bića ne može doseći svjesnom voljom. Možemo se razviti sve do drugog stupnja iz Ja, ali da bismo ostvarili sferu "svjesnog postojanja", unutarnji
napor mora prijeći u duševnu sposobnost svjesno pojačane "predanosti". Korak od "biti budan" do "svjesnog postojanja" kroz duševnu sposobnost "predanosti" ne nastavlja se postupno, poput prijelaza iz "budnosti" u "biti budan" - događa se iznenada, kad se Ja-centričnost u glavi rastapa i kad se nađemo u podnožju naše tjelesnosti, “kule”, zdjelice. Tako se odvija “krštenje vodom” koje je u mističnim spisima prikazano slikom vjenčanja kralja i kraljice u bazenu s vodom. Dolazi do harmonizacije polarnih sila duše. Kada se ova inicijacija izvrši, otvara se tjeme kroz koje duša kao u jednom skoku pobjeđuje tjelesnost.
Novalis opisuje ovo iskustvo u svojim Duhovnim pjesmama sljedećim riječima:
Dok sam se tako u tišini razbolio,
Uvijek plačem i žudim da odem,
Ostajem samo zbog straha i zablude:
Odjednom, kao odozgo,
Grobni kamen je podignut,
I moja nutrina otvorena.
Duša se odvaja od fizičkog tijela i njemu pridruženog eterskog tijela i cvjeta u sferu bestjelesnosti, u "svjesno postojanje", u plavo more obasjano sjajem zvijezda, poput "plavog cvijeta." Pročišćeno astralno tijelo je stoga čista "svjesna egzistencija", čisti duh ispunjen mudrošću, koji postaje intuitivno svjestan samog sebe i čini osnovu za opažajnu sposobnost svih bića. U kršćanskoj duhovnosti naziva se "kozmičkom, mudrom, djevičanskom Sofijom", koju Novalis nastoji pronaći kroz tri stupnja filozofije i žudi za njom u slici plavog cvijeta. Također dolazi do spoznaje da je potrebna upravo takva čistoća da bi se u nama rodilo više ljudsko biće. Zbog toga je Isusova majka, “Djevica Marija”, slika, na fizičkoj razini, “Kozmičke Djevice Sofije” i na mnogim je slikama prikazana s plavim ogrtačem prošaranim zvijezdama i dvanaest zvijezda raspoređenih oko glave.
Iz ovog iskustva možemo podijeliti Novalisov osjećaj:
U tisuću te gledam slika
O Marijo, sav očaran,
Al nikom izraz tvoga lika
Ko mojoj duši nije znan.
I zato metež svijeta toga
Iščezava mi ko sred sna,
A blagost neba plavetnoga
U biću mome vječno sja.
(Preveo: Gustav Krklec)
Zahvalnost
U ovom trenutku duhovnog razvoja ključno je pravilno klasificirati doživljeno. Čak i ako “svjesno postojanje” postane svjesno sebe kao čistog duha, to ne odgovara sferi “Duha Samog” ili “Svetog Duha” koju opisuje Rudolf Steiner. Neki ljudi u ovom trenutku mogu biti u iskušenju da vjeruju da su dosegli cilj duhovnog razvoja. Međutim, duša ispunjena dubljom čežnjom ima umjesto toga nešto staloženiji doživljaj. U kršćanskoj duhovnosti upravo je na ovoj razini moguć susret s Kristom kao „Velikim Čuvarom praga“, koji nam omogućuje da prepoznamo tko smo zapravo i tko možemo postati, ako slijedimo Njegov primjer i vratimo se zemlji kao što je ON to jednom učinio iz nebeskih svjetova, budući da ljubav na zemlji možemo razviti samo u jedinstvu s Kristom.
Ako sebično ne čuvamo ovu razinu "plavog cvijeta", "kozmičke Sofije", moći ćemo napraviti sljedeći razvojni korak s Novalisom: "Samo pazi na mali plavi cvijet, koji ćeš pronaći ovdje gore, uberi ga, a zatim se ponizno prepusti nebeskom vodstvu.”11 Veliko priznanje i zahvalnost prema životu tada će ispuniti našu dušu, otvarajući nam nove dimenzije postojanja. Taj unutarnji stav zahvalnosti Rudolf Steiner opisuje na sljedeći način: „Najljepši je način da budemo vođeni od naše osobnosti do nadosjetilnog kada to vodstvo prolazi kroz zahvalnost, kroz zahvalnost prema životu. Ta je zahvalnost ujedno i put u nadosjetilno, a naposljetku završava u štovanju i ljubavi prema životvornom duhu ljudskog bića. Zahvalnost rađa ljubav. Ljubav, dakle, kad se rađa iz zahvalnosti za život, rađa otključavanje srca za duhovne snage koje prožimaju život.”12
Za Novalisa, Philo-"Sophie" je duša njegova života i ključ njegovog "najvišeg vlastitog ja". Tako se “pročišćena svjesna egzistencija” kozmičke Sofije spušta u područje grudi i podiže oltar na kojem se pali sveta vatra srca tako da Novalis može izjaviti: “Mi smo ispunjeni ničim drugim doli održavanjem svetog i tajanstvenog plamena.”13
Kroz ovaj tajanstveni plamen koji gori u srcu, Novalis pronalazi vrata do Krista, “sebstva” koje prebiva u svakom ljudskom biću kao “Krist Ja”. Kada ovim “sebstvom” dosegnemo čisti, mudrošću ispunjeni duh "kozmičke djevice Sofije", ono postaje "duh-sam", "Duh Sveti".
Fusnote
1. Richard Samuel, Novalis Edition, Vol. 1. Stuttgart 1981, p. 97.
2. Jon Kabat-Zinn, Gesund durch Meditation (Health through Meditation). Munich 2013, p.23.
3. GA 115, p.160.
4. GA 153, p. 20ff.
5. Novalis, Fragmentensammlung (Collection of Fragments), Blüthenstaub, No. 24.
6. Novalis, Heinrich von Ofterdingen. Reinbeck 1963, p. 90.
7. Richard Samuel, Novalis Edition, Vol. 4. Stuttgart 1975, p. 188.
8. Richard Samuel, Novalis Edition, Vol. 3. Stuttgart 1983, p. 572.
9. Alexander von Humboldt, Aus meinem Leben (From My Life). Munich 1989, p. 180.
10. Richard Samuel, Novalis Edition, Vol. 1. Stuttgart 1981, p. 97.
11. Rowohlts Klassiker der Literatur und der Wissenschaften (Rohwohlt’s Classics of Literature and Science), Vol. 11, Ed. Ernesto Grassi, Hamburg 1963, p. 96.
12. GA 239, p. 224.
13. Richard Samuel, Novalis Edition, Vol. 3. Stuttgart 1983, p. 608.