Higijena
HIGIJENA
Đurđa Otržan
Higijena je osnova samopoštovanja. Kao što postoji tjelesna higijena tako postoji i duševna, a ona je u današnjem dobu tim više potrebnija da se ne zapuste dobre strane tjelesne. Hygieia kao božica zdravlja starih naroda učila je ljude da iz religijskih razloga brinu o svom tjelesnom i duševnom zdravlju na način na koji su to od njih tražili bogovi, sve dok to ljudima nije postala, takozvana, higijenska navika. Ono što se prije radilo da bi se udovoljilo volji bogova koji su preko svojih svećenika učili čovječanstvo navikama koje će im pomoći da ostanu tjelesno i duševno zdravi, to je s vremenom usvojeno u čovječanstvu i postalo je dijelom osnovne brige o zdravlju. Danas nam je samorazumljivo da je čistoća pola zdravlja, kako kaže narodna poslovica i nije potrebno nikoga u to uvjeravati, jer nebriga o tjelesnoj higijeni vrlo brzo pokaže svoje posljedice i negativne strane. Međutim, nije dovoljno vjerovati da je u zdravom tijelu i duh zdrav, kako kaže jedna stara rimska izreka. Duh također ima svoje potrebe kojima trebamo izići u susret i davati mu ono što ga krijepi i jača. Duša, kao posrednik između duha i tijela je, ipak, u osnovi higijene, najvažnija. Ona sa svojim snagama mišljenja, osjećanja i volje, ako je harmonizirana, pomaže kako tijelu tako i duhu da se međusobno nadopunjavaju i pomažu. Svaka i najmanja disharmonija odražava se i na dušu i na tijelo, tako da pri duševnoj higijeni valja svakoga dana, izvesti makar najosnovniji pregled učinjenoga tijekom dana u obliku samo-ispovijedi koja jača samokritičko razmišljanje i autorefleksiju o učinjenom, a to je djelatnost koju treba zarana usvojiti i njegovati je cijeloga života. Poznata su djela u filozofiji i književnosti u kojima veliki mislioci poput Sv.Augustina ili cara Marka Aurelija, pišu ispovijedi samome sebi, kako ne bi u njihovim dušama ostala sjena nekih neispravno učinjenih djela.
Pismo od srca
PISMO OD SRCA
Michael Burton
Ne mogu više šutjeti o nedavnim događajima i načinu na koji se oni tretiraju u zapadnom tisku. Ti događaji su zastrašujući i, kao što će svatko reći, mi suosjećamo s onima koji su u njima poginuli ili su ranjeni. Ali kad se prašina slegne, je li naš odgovor u tome da se prešutno složimo s planovima zapadnih vlada za odmazdom, još više rata i s gubitkom slobode? Zar ne bi bilo bolje da odgovorimo na smrt nevinih ljudi tako što ćemo se ozbiljno potruditi pronaći istinu o tome tko stoji iza ovih napada – tko ima koristi od njih (staro pitanje „cui bono“), koje snage sudjeluju i kako njihovi planovi mogu biti osujećeni?