“Ono što nikada neću zaboraviti bile su njegove oči. . . .”
“Ono što nikada neću zaboraviti bile su njegove oči. . . .” Felix Heinemann i Rudolf Steiner
Marginalije o životu i djelu Rudolfa Steinera.
MARTINA MARIA SAM·18.TRAVNJA 2024.
Malo je ljudi koji su upoznali Rudolfa Steinera prije prijelaza stoljeća i slijedili ga na putu prema antropozofiji, Felix Heinemann (1863. – 1935.) bio je jedan od njih.
Heinemann je rođen u hamburškoj trgovačkoj obitelji i školovao se za karijeru izdavača i knjižara. Godine 1896., zajedno s Ottom Neumann-Hoferom (1857. – 1941.), od izdavačke kuće Cotta preuzeo je tada popularni časopis Romanwelt [Svijet romana], koji ga je uz vlastitu izdavačku kuću Vita u potpunosti zaokupio. Kasnije je u svojim memoarima o “Rudolfu Steineru i Magazin für Literatur [Časopis za književnost]” napisao: “Stoga je razumljivo da sam samo na pola uha slušao kad me jednog dana Otto Neumann-Hofer iznenada upitao želimo li preuzeti Magazin für Literatur.”1 Heinemann je upitao: “Koliko bi iznosila godišnja davanja za to?” I, “Ako preuzmemo časopis, možete li mi jamčiti da ja osobno neću preuzeti nikakav dodatni posao, i obećajte mi da će komunikacija s glavnim urednikom — usput, tko je to? — uredničkim timom, autorima, tiskarom i dobavljačima biti isključivo vaša odgovornost?" Što se tiče glavnog urednika, Otto Neumann-Hofer imenovao je “izvjesnog dr. Rudolfa Steinera.” On je jedan od najznačajnijih umova i jedan od najvećih stručnjaka nove generacije. Njegova svestranost jednako je vrijedna divljenja kao i njegova temeljitost. Uredništvo lista može mu se prepustiti bez oklijevanja i ograničenja. Ne bih trebao gubiti vrijeme s njim osobno: on radi po noći, a ja po danu, jedva da ćemo se i sresti. Samo ne želim dopustiti da se moja uobičajena sklonost prema redu poremeti jer dr. Steiner ima o tome svoje mišljenje.”
Ova ga informacija nije uvjerila pa je kasnije požalio: “Mogao sam biti tako blizu Rudolfu Steineru, tijekom njegovih najvažnijih godina razvoja, bez ikakvog znanja o njegovoj budućoj svjetskoj važnosti, propustio sam i vrijeme i priliku postati jedan od prvih njegovih učenika koji će ga pratiti na njegovom budućem putu.! . . . Prošao je čitavi ljudski život prije nego što sam uspio — i uz kakve sve prepreke! — pronaći put natrag do Rudolfa Steinera.”
Opširnije:“Ono što nikada neću zaboraviti bile su njegove oči. . . .”
Zahvaljujući Rudolfu Steineru
Zahvaljujući Rudolfu Steineru
ARVIA MACKAYE EGE·
Objavljeno u Das Goetheanum 22.12.2023.
Pedeset godina nakon događaja, Arvia MacKaye Ege prisjetila se Božićnog zasjedanja 1923. godine kroz nježna, iskrena sjećanja na svoje mlade dane. Sada, pedeset godina kasnije, možemo ponovno proživjeti događaj, kroz njezino sjećanje.
______________________________________________________________________________________
Kad me zamole da ispričam nešto o svojim sjećanjima na Božićno zasjedanje, mogu to učiniti samo iznoseći osobna iskustva nekoga koje je bio tamo kao vrlo mlad. Ta sjećanja su urezana u moje srce kao najdublja iskustva mog života. A iz punine tih dana pokušat ću dati nekoliko slika...
Brdo Dornach u dubokom snijegu. Sjajne, zvjezdane noći. Hladni, blistavi, vedri dani. Ruševine starog Goetheanuma - siva, pougljenjena betonska struktura prizemnog dijela građevine, djelomično zametena nanosima, jadni, nijemi podsjetnik na tragičnu noć prije godinu dana. Iza ruševina i odmah iznad njih na brežuljku, niske drvene barake Schreinerei-a, stolarske radionice. Ovdje su se, u danima prije Božićnog zasjedanja, odvijale intenzivne aktivnosti. Zidovi malog gledališta, smještenog u dijelu ove zgrade, srušeni su s dvije strane kako bi se dvorana otvorila prema susjednim vanjskim radionicama. Na taj se način htjelo postići da brojni ljudi – a neki dolaze i iz udaljenih dijelova svijeta - koji su poslali obavijest da će doći na Zasjedanje, mogu vidjeti ili barem, čuti. Nitko nije očekivao tako veliki broj. Vladala je atmosfera intenzivnog iščekivanja i pripreme. Onda su preko noći ljudi počeli pristizati.
Novalis i plavi cvijet
Novalis i plavi cvijet
Članak Zorana Perowanowitscha,
objavljen u Das Goetheanum 44/2023
S engleskog preveo Viktor Siništaj
Novalisova poezija i proza otkrivaju majstora unutarnjeg razvoja. Cijeli njegov unutarnji život bio je usmjeren prema plavom cvijetu, Sofiji, kao idealu razvoja duše. Ovdje dijelimo poseban pogled na unutarnje putovanje koje je Novalis prošao i komunicirao.
Zrelost i mudrost koja se nalazi u spisima mladog Novalisa je iznenađujuća. Međutim, pojedinačni iskazi o njegovom unutarnjem putu prema prepoznavanju “najsopstvenijeg sebstva” su razbacani i moraju biti nanizani poput bisera kako bi tvorili neprekinutu nit. Prvi korak na tom putu obilježen je njegovom izjavom da svemu što poduzimamo moramo posvetiti nepodijeljenu pozornost, jer „najčudnije je da tek u ovoj igri ljudsko biće postaje svjesno svoje posebnosti, svoje specifične slobode, i da mu se čini kao da se budi iz dubokog sna, kao da je tek sada kod kuće u svijetu i da se tek sada svjetlost dana širi nad njegov unutarnji svijet.”1 Na taj način Novalis se bavi mentalnim stavom kojem mnogi ljudi danas teže.
Higijena
HIGIJENA
Đurđa Otržan
Higijena je osnova samopoštovanja. Kao što postoji tjelesna higijena tako postoji i duševna, a ona je u današnjem dobu tim više potrebnija da se ne zapuste dobre strane tjelesne. Hygieia kao božica zdravlja starih naroda učila je ljude da iz religijskih razloga brinu o svom tjelesnom i duševnom zdravlju na način na koji su to od njih tražili bogovi, sve dok to ljudima nije postala, takozvana, higijenska navika. Ono što se prije radilo da bi se udovoljilo volji bogova koji su preko svojih svećenika učili čovječanstvo navikama koje će im pomoći da ostanu tjelesno i duševno zdravi, to je s vremenom usvojeno u čovječanstvu i postalo je dijelom osnovne brige o zdravlju. Danas nam je samorazumljivo da je čistoća pola zdravlja, kako kaže narodna poslovica i nije potrebno nikoga u to uvjeravati, jer nebriga o tjelesnoj higijeni vrlo brzo pokaže svoje posljedice i negativne strane. Međutim, nije dovoljno vjerovati da je u zdravom tijelu i duh zdrav, kako kaže jedna stara rimska izreka. Duh također ima svoje potrebe kojima trebamo izići u susret i davati mu ono što ga krijepi i jača. Duša, kao posrednik između duha i tijela je, ipak, u osnovi higijene, najvažnija. Ona sa svojim snagama mišljenja, osjećanja i volje, ako je harmonizirana, pomaže kako tijelu tako i duhu da se međusobno nadopunjavaju i pomažu. Svaka i najmanja disharmonija odražava se i na dušu i na tijelo, tako da pri duševnoj higijeni valja svakoga dana, izvesti makar najosnovniji pregled učinjenoga tijekom dana u obliku samo-ispovijedi koja jača samokritičko razmišljanje i autorefleksiju o učinjenom, a to je djelatnost koju treba zarana usvojiti i njegovati je cijeloga života. Poznata su djela u filozofiji i književnosti u kojima veliki mislioci poput Sv.Augustina ili cara Marka Aurelija, pišu ispovijedi samome sebi, kako ne bi u njihovim dušama ostala sjena nekih neispravno učinjenih djela.
Pismo od srca
PISMO OD SRCA
Michael Burton
Ne mogu više šutjeti o nedavnim događajima i načinu na koji se oni tretiraju u zapadnom tisku. Ti događaji su zastrašujući i, kao što će svatko reći, mi suosjećamo s onima koji su u njima poginuli ili su ranjeni. Ali kad se prašina slegne, je li naš odgovor u tome da se prešutno složimo s planovima zapadnih vlada za odmazdom, još više rata i s gubitkom slobode? Zar ne bi bilo bolje da odgovorimo na smrt nevinih ljudi tako što ćemo se ozbiljno potruditi pronaći istinu o tome tko stoji iza ovih napada – tko ima koristi od njih (staro pitanje „cui bono“), koje snage sudjeluju i kako njihovi planovi mogu biti osujećeni?